Categories
Izdvojeno

Ma pusti Šteficu, pišite o ljepšim stvarima!

Nije teško bezvoljnog natjerati na pripadanje bilo čemu, dovoljno je samo ga držati u neizvjesnosti, a on će se kretati prema mrkvi na štapu, makar ga taj put vodio u samu provaliju. Opet déjà vu? Ma nije valjda.

Neđo i Štefica Galić od Ljubuškog
Neđo i Štefica Galić od Ljubuškog
piše: Nermin Čengić

‘Ma pusti Šteficu, pišite o ljepšim stvarima!’, grmi raspadnutim vozom bez ikakvog a kamoli voznog reda. Od virtualnog do ‘stvarnog’ svijeta, na sve strane se, kako je to kod ljudi običaj, okreću glave i same sebe laže kako se živi idiličnim životom. Dobro možda ne baš idiličnim ali svakako ne tako jadnim i čemernim kako nam pričaju, pa da te nasred ulice neko pretuče jer si bolji čovjek nego što će siledžija ikada biti.

Raspredaju nadri-analitičari svoje gluposti o količini i opsegu prisutnog fašizma, zamjenom teza utvrđuju krivice i pravice prema vlastitom imbecilnom nahođenju. Kako je to običaj u propagandističkom naletu, svoje ‘istine’ obogaćuju lažiranim tvrdnjama i generalizacijom sasvim jasno i konkretno izraženih i nedvosmislenih stavova. Pozive na linč i realizaciju nasilja nazivaju akcijom ‘šačice budala’ i neizbježno prišivaju žrtveni križ cijelom narodu, namjesto da proklinju ideologiju koja od ljudi pravi zvijeri. Dozivaju smrt, uporno ignorišući razum. Ne žele da ukažu i nauče, žele da oslobode svoje male ali rogobatne sujete i zabiju ih u oko svakome ko tu malograđansku težnju neupitnosti pokuša načeti, a prema onima koji ih razobličavaju su sasvim brutalni.

Fašisti i njihovi pomagači su uvjereni ili nas žele uvjeriti kako je plemenski prefiks presudan svakome. Maloumnici tako prema sebi i svom poimanju svijeta ravnaju sve što pišu i govore, ne pokušavajući shvatiti kako svojim postupcima barem iritiraju, često uzbunjuju, a prema friško viđenom i proizvode brutalno nasilje i prebijanja. Nije slučajno da sve podsjeća na ne tako davne ‘historijske događaje’, koji se, evo, opet i iznova zbivaju. Već isprobani recept, uz malo prilagodbe i pripremljenog terena, spremaju se pretvoriti u djelo. I to spremno rade: uzurpiraju razum, potiru život, dok se zaklinju u svetost, svece eliminišu. Sve tako poznato i opetovano. Sve tako isto od pamtivijeka.

‘Dešavanja u Ljubuškom ovih dana’, kako ih ‘umjereni’ vole nazvati, sasvim konkretno i jasno su izazvana i široko primljena od falangi koje žele utvrditi svoje namaštano mjesto u besmislu. Bezobzirni idioti i jadnici lako će se latiti svojih zastava, pripremiti oružje i krenuti u nove nalete gluposti, bez imalo poštovanja i osjećaja za pravilnost. Razaraju sve pred sobom, uspostavljajući novi/stari poredak neupitnosti Zla, a svaki pokušaj raskrinkavanja dočekuju svaki put gorim i ništavnijim. Nije teško bezvoljnog natjerati na pripadanje bilo čemu, dovoljno je samo ga držati u neizvjesnosti, a on će se kretati prema mrkvi na štapu, makar ga taj put vodio u samu provaliju. Opet déjà vu? Ma nije valjda.

Psihologija bezumlja je oduvijek građena na kontra-napadu, pretvaranju stvarne žrtve u napadača, a napadač se tu formira žrtvom sve dok ne dobije dovoljno pristalica da se osmjeli u totalni napad. Tako je i u ovom slučaju, kao i u svakom sličnom, kada tzv. dušebrižnici utiru staze novom raslojavanju umjesto da se pogledaju u ogledalo i odluče na čijoj su strani – Dobra koje spašava ili Zla koje ubija. Ne, oni se neće pogledati u ogledalo, a kamoli stati u odbranu zaista ugroženih. Redovno će se povesti jačim, a Zlo je, posebno u nedefinisanom vremenu i raspalom prostoru, uvijek jače. Društvo je razobličeno do nivoa nesvjesnosti o bilo čemu. Postavljaju uporedna pitanja većeg i manjeg zla, a Zlo likuje i koti se, uvijek spremno na neki novi obračun, pa se i samo sa sobom često sukobljava, ali i taj sukob ga jača, a ne slabi.

Sve te (bez)umne glave ne libe se groteskno usprotiviti zdravozrazumu, kreveljeći se u lice ‘i bogu i ljudima’. O, sad je njihov trenutak, sad je došlo vrijeme da se izvuku iz anonimnosti i postanu ‘imena’, novi ‘heroji svog naroda’. Kako se samo dobro prepoznaju u ulozi priglupih agitatora, dok se u situacijama dobročinstva gube i ne snalaze, čekajući sljedeći pogodan trenutak da se okoriste o novo nasilje, novu potjeru, novu smrt. Zaista, samom sebi je jako teško priznati glupost, još teže je to priznati svojoj djeci i prijateljima. Stoga se upire u opravdavanju bezočnosti do mjere da se gubi svaki smisao bilo kakve a kamoli normalne rasprave. Šta jednom priprostom dvonošcu danas znači kad mu kažeš da ga ne gledaš kao pripadnika plemena nego kao čovjeka koji može nešto promijeniti ukoliko se osmjeli krenuti putem kojim se teže ide, putem ljudskosti i prihvatanja činjenice da je fašizam čisto zlo i da se fašizmu mora stati u kraj – milom ili silom? Ništa mu ne znači, jer u takvom poretku stvari se ne snalazi taj višestruko ugroženi paćenik. Ispričano mu je, a on povjerovao, da ako se ne drži ‘svoga’, onda će ga najprije nestati, zatim – neće imati kome pripovjedati svoje mitove, a na koncu (ne manje bitno) svijet bi mogao početi funkcionisati poput zdravog organizma, a to maloumlju koje nadjača na ovom prostoru, u velikoj mjeri ograničava širok spektar djelovanja.

Kome se može uopšte išta više ukazati? kada se i pored tolikih primjera i rezultata potpunog kraha intelignetnog života na zemlji i dalje ne želi naprijed; kad se konstantno vraća unazad, nanovo osvećuju vjekovni porazi. Za koga se uopšte isplati nastojati promijeniti svijet nabolje? Za djecu? Čiju? Kako vaspitanu? Djeca se danas boje vlastitog odraza, a kamoli da se ne boje svog komšije, susjednog naselja, pa u tom strahu čine ludilu uslugu, pretvarajući se u heroje novog crnog vala. Izgubljena u besmislu jer o smislu nemaju od koga učiti stasavaju za vojnike novih ratova i borbi za prestiž ideologije, bez osjećaja za pravilnost i normalnost. Naučeni su već da sve gledaju kroz novac, a novac i profit najpoznatiji su uzroci sveg zla u svijetu koji živimo. Budućnost je već određena, a ova kako ih vole nazvati ‘šačica budala’ već je prerasla u narastajuću gomilu koja će ponovo rušiti sve pred sobom zarad bilo kojeg cilja koji im najkarizmatičniji ili najjači odredi. I ponovo cijeli krug nakarade i ništavnosti do sljedećeg Neđe Galića koji će spašavati svoje komšije, da bi mu ‘šačica budala’ prebila Šteficu i da bi neki novi kolumnista pisao ovakve ili onakve proteste Dobru i smislu ili Zlu i naopaku. Oni koji moraju da mijenjaju vječno biraju isto, oni koji moraju progovoriti uporno šute i ‘mudro’ čekaju rasplet da na kraju slavodobitno konstatuju kako su oni sve to već znali, samo eto nisu htjeli da se miješaju. Nije im nivo, jer oni su već osigurali svoje mjesto na Oblaku broj 12, gdje zajedno s Hegelom bistre recepte za paprikaš ili jednostavno roštiljaju mozak.

Čeka se promjena ne mičući se s mjesta, ne zakopavajući nijednu krampu, ne gazeći fašizam. Gori se na suncu koje neumitno prži jer – ‘ko će se okretat na drugu stranu, pusti sad’, sve dok kože sasvim ne nestane, a time nestane i bilo čega što će držati organe od propadanja iz već klinički mrtve tjelesine. Koga je uopšte više briga šta se, ko i kome na ovom svijetu priča i radi. Uvriježena je kukavička tradicija da dok tebe ne dirnu ne progovaraš. Iako znaš, praviš se da ne znaš, da kad sutra dođu po tebe i kad te izmrcvare, kasno je plakati, kukati i moliti za pomoć. Jer onaj sutra će biti jednako indiferentan na tvoju patnju kao što si ti danas priglupo bojažljiv da se suprostaviš ‘šačici budala’. Mrsko ti je i disati al’ moraš. Pobuniti se ne moraš ali bi trebao/la. Zbog sebe najviše, da ne istruneš u preporučenoj nevidljivosti.

Smrt fašizmu!

protest.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *