Magla svuda, magla oko nas

Magla svuda, magla oko nas
Magla svuda, magla oko nas
Već u subotu ujutro zaboravili smo razočarenje u Tirani ili iz Tirane, prije same tekme. Bilo je nadanja, primisli kako ćemo pobijediti il šta već, ali poslije neuspjeha tajac, muk, izmaglica ili moždana magla.

Potom smo oči i uši uprli u Beograd, ne zato što smo u isčekivanju konačne presude Iliji Jurišiću – ma joook to – zanimalo je nas hoće li i koliko “pederiâ” dobiti batina. Razlog jednostavan: naslađivanje na tuđoj muci i ispiranje usta onako bez cilja i jasnog razloga. Neki su se i obradovali kad su čuli da je polupan dio Beograda, da su vandali palili i žarili, a sve u ime Kosova i uzvišene Srbije koja je preuska da u sebe primi ljude drugačijih seksualnih ili drugih opredjeljenja. Pozivajući se na crkvu, krst, “srBstvoâ”, čistoću i uzvišenost vjere Pravoslavne gorio je grad. Nisu spaljivane knjige i nije gorila skupština – joook to – kralo se po radnjama i onako se palilo i potpaljivalo. Tek onako da bi se dan poslije imalo o čemu pričati.

Ali, otkud nas tu? Šta nas motiviše da gledamo okolo i radujemo se tuđoj muci, kad i sami imamo mučninu u stomaku? Kod nas je jedan obični festival ugušen pesnicama i bradama i dvije godine poslije toga – ništa. Ni festivala ni bilo čega sem opskurne potrebe za naglabanjem i naricanjem. Možemo li zamisliti bar na tren kolika bi bila naša vlastita skučenost da nam se u Sarajevu najavi Parada ponosa?

Zatim, niko ne spominje studente u Tuzli. Naime, solidarnosti prema studentima nema, uprkos tome što ćemo često reći ili čuti kako mlade treba podržati, kako oni samo trebaju krenuti, a mi ćemo ih podržati. Ahaaa! Naći ćemo mi sebi izgovor tipa – ma šta ti ponavljači hoće, hoće da studiraju vječno, da položu na guzove ili, da su na vrijeme učili sad ne bi protestvovali. Sumnjam da im je neko donio čaj, sendvič ili odnio neko deku neku ili šta već. Sumnjam da se iko solidarnosao s njima. Zar je toliko teško odbaciti sujetu i malograđanštinu i na neki način ličnim angažmanom doprinijeti opštem napretku?

Niko nije okrenuo glavu ni prema Mostaru da bi osudio divljanje nacionalista il prikrivenih nacista. Joook to, mi imamo pametnijeg posla. Policija kaže da su fizički napadi, koji se dešavaju već skoro sedam dana u Mostaru, motivisani nacionalnim strastima. Čuj to? Poslije izbora i najave stvaranja nekih novih entiteta, dešavaju se brutalni grupni napadi u jedom od najljepših gradova na svijetu, a muk i tajac u cijeloj državi. Niko ni habera. Nema nikakve reakcije, nema nikakve poruke recimo “pobjednikaâ” na izborima. Kvazi civilno društvo naravno misli da je odradilo posao pred izbore i sad uživa u plodovima svoga rada stavljajući svoj ego i vlastitu sujetu ispred opšteg interesa.

Ili smo možda svi skupa navijali da bude što više frke u Beogradu pa nam je nešto kao promaklo. Sve ono što nije smjelo promaći. Eto, Parada ponosa je iza nas, možemo li sada otvoriti oči? Evo, danas se “rješavaâ” slučaj Jurišić, mislim da su studenti još uvijek u Tuzli na protestu, a Mostar strahuje od novih napada prikrivenih fašista inspirisanih čistoćom nacije!

Ostajemo utopljeni u svoj tajac, muk i moždanu magluštinu.

piše: Darjan Bilić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *