Kada je UNESCO 1999. godine proglasio 21. februar za Međunarodni dan maternjeg jezika, Generalna skupština Ujedinjenih nacija je rezolucijom priznala ovaj praznik i odredila 2008. godinu za Međunarodnu godinu jezika.
Obilježavanje Međunarodnog dana maternjeg jezika ima za cilj unapređivanje, učenje i razvoj maternjeg jezika kao i njegovanje jezičke i kulturne različitosti i višejezičnosti.
Na javnom mitingu održanom 21. marta 1948. godine, pakistanski guverner Mohammed Ali Jinnah je proglasio Urdu jedinim zvaničnim jezikom Zapadnog i Istočnog Pakistana. Narod Istočnog Pakistana (današnji Bangladeš), čiji je maternji jezik Bengali, pokrenuo je proteste protiv ove odluke.
Studenti su odlučili održati proteste 21. februara pozvajući cijelu provinciju na pobunu ali se Vlada dan ranije pozvala na Član 144. Iako su studenti odlučili da protestuju, ali ne krše zakon Članka 144, policija je otvorila vatru i poubijala ih.
Međunarodni dan maternjeg jezika nije slučajno prihvaćen na prijedlog Bangladeša. Naime, kada je 1947. u Britanskoj Indiji okončana britanska kolonijalna vlast, stvorene su dvije nezavisne države – Indijska Unija sa hinduskom većinom i Pakistan sa muslimanskom većinom. Bile su podijeljene i neke indijske etničke provincije. Tako je Bengal podijeljenj na indijsku saveznu državu Zapadni Bengal sa glavnim gradom Kalkuta i na nekadanju pakistansku pokrajinu Istočni Bengal, teritorijalno nepovezanu sa glavninom Pakistana, dok je pakistanska vlada provodila centralističku politiku.
Između osktalog nametan je jezik urdu cijelom Pakistanu što je bio jedan od razloga ratu u kojem je u Istočnom Bengalu godine 1971. proglašena nezavisna država Bangladeš sa glavnim gradom Dhaka, a bengalski je određen za službeni jezik.