Meko Š

Govor je često bio važniji od fizičke snage. Nisi smio pričati sasvim pravilno, niti koristiti jako pametne riječi. Ako si to ipak činio, prozvali bi te, recimo, ‘Naučnik’ i tukli kad god bi imali prilike.

Nebo nad Sarajevom
Nebo nad Sarajevom
Evo, sad se čudim i kažem: ‘Eki!’ Mogao sam reći i ‘Ekši!’, ali to je nekako službenije. Onih godina znalo se ko govori ‘eki’, a ko govori ‘ekši’, kao što se znala i hijerarhija pri ulasku u dvorište Osnovne škole ‘Silvije Strahimir Kranjčević’. Mi mali, nevažni i ustrašeni čudili smo se tiho: ‘Eki!’. A Franjo Penzija, stari i već proćelavi klipan koji je u dvorištu igrao lopte s rajom iz srednjoškolskog doma, on bi govorio ‘Ekši!’

Već u drugom razredu prestali smo dolaziti u ‘keceljama’ u školu, nego smo ih nosili u školskim torbama i oblačili ih tek u razredu. S vremena na vrijeme direktorica bi naložila domaćinu škole Šaćiru da stražari na školskoj kapiji i da ne pušta učenike bez ‘kecelja’. Tad smo ih morali oblačiti već u školskom dvorištu.

Škola je imala dva ulaza, jedan s ulice Mehmed paše Sokolovića, a drugi s Ivana Cankara. Na prva vrata mogli su ući samo nastavnici i roditelji kad bi dolazili na roditeljske sastanke (jednom mjesečno) i na ‘informacije’ (svakoga ponedjeljka). Nisu prolazile učenicke molbe i preklinjanja Šaćiru da nas pusti na ta vrata, nego bismo stisnuli strah i išli na ulaz u ulici Ivana Cankara. Tamo bi uvijek bio poneki jalijaš ili stariji učenik koji bi nam palio čvoke i klempe, a bio je i jedan, da mu ne spominjemo ime jer je još uvijek vrlo aktivan, koji bi zaustavljao djevojčice i tjerao ih da mu zavlače ruku u džep jer je tamo bio bombon. A nije bio bombon, nego probušen džep.

Stariji su rado s nama igrali ‘moše’. Trzne ti rukom pred očima, ti naravno trepneš, a on te za kaznu odvali šakom po ramenu. Poslije bismo trenirali da ne trepnemo i iživljavali se na još manjima od sebe, ali bi nam jalijaši palili ‘mošu’ i kad ne bismo ni maknuli očima. Bilo je to njihovo pravo, izboreno odrastanjem, jer ko bi se usudio jalijašu opaliti ‘tri kaznene’ jer je bez povoda udario ‘mošu’.

Nakon što bi napokon ušao u školu, s bolom u ramenima i s novim i starim modricama, sve je postajalo malo lakše. Razred je bio zaštićeno mjesto. U razredu te nisu tukli, a sam si se, u skladu s količinom urođenog samopouzdanja i stečene odvažnosti, mogao boriti s pokušajima unutargeneracijskoga maltretiranja.

Govor je često bio važniji od fizičke snage. Nisi smio pričati sasvim pravilno, niti koristiti jako pametne riječi. Ako si to ipak činio, prozvali bi te, recimo, ‘Naučnik’ i tukli kad god bi imali prilike. Najbolja zaštita je bila čim prije prihvatiti izgovor ‘mekoga š’. Reci nekome ‘pun si viceva ko govno špiceva’ sa što mekšim š značilo je postati dio svijeta koji će, odrastanjem, najprije prihvatiti načelo okrutnosti iz kojega će se potom razviti sva druga životna načela, od prijateljstva i dobrote, do lopovluka i pokvarenosti. Nježnost svoga grada upoznat ćeš tek nakon što kao dječak u školskoj kecelji i s torbom na leđima isprobaš sve njegove okrutnosti.

Riječ ekši, navodno, na turskome znači kiselo. A možda ne znači to, nego znači nešto drugo. Ili ne znači ništa. U naše vrijeme ta je riječ bila izraz čuđenja jakih i dominantnih. Iz nje je nastala riječ eki, kao mekše i tiše čuđenje onih drugih. Tih godina puno smo se čudili. Ili smo koristili svaku priliku da glumimo začuđenost. Kasnije su došle druge mode i novi običaji. Ili je došlo odrastanje. Odrasli ljudi se rijetko čude. Odraslima je čuđenje obično simptom neznanja i neobrazovanja. Zato se oni ne žele čuditi. Ali ne čude se više ni djeca, pa tako s vremenom iz govora iščezavaju i eki i ekši. O tim riječima niko ne brine, niti će one biti zabilježene u ozbiljnoj lingvističkoj arheologiji. To je zato što eki i ekši nisu ni bile riječi. Bilo je to nešto drugo, vjerojatno dragocjenije, što traje dok traju ljudski životi i dok sentimentalne povijesti jedne generacije mogu biti čitljive, dok se ne izgube i ne zarastu u duboku grobljansku travu u kojoj nadgrobnici govore o našoj različitosti, premda nijedan ne pokazuje ko je udarao ‘moše’, a ko je bio udaran.

piše: Miljenko Jergović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *