Tako, eto, ja živ, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni živi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostaće samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima.
Ne mogu da pričam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
Reći ću samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kući, prema dalekom zavičaju, došao je zato što sam, plivajući, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni čamac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na leđa, i nepomično zurio u mutno tuđe nebo, želeci da umre.
Nikome nisam pričao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Možda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hocinsko izgledalo čudno, kao da se dešavalo u nekom drugom životu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih očiju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajući. Ništa nisam žalio, nisam bio pozlijeđen, nisam se osjećao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto učitelja, i djecu koju sam podučavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, među vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.
Iz tog čuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva događaja, i pričam o njima ne zato što su teži od ostalih već što ih nikako ne zaboravljam.
Prvi se tiče jedne bitke, među mnogima. Otimali smo se o jedno utvrđenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u močvarama oko utvrđenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmeđa od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruživao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Držao sam glavu u rukama, te večeri, sjedeći na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oči, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih močvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
Drugi događaj je ružan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Često je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovo vrati, čak i ono što mu je suprotno, nečiji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, nježna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek potiče od kraja, ne ovako kako sada pričam, zato je možda ponešto netačno, ali drukčije ne biste razumjeli. U trećoj četi, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavičaju i porodici, nijemo gledanje i čuđenje, šta to tražimo u tuđoj zemlji, osim svoje i tuđe nesreće. Vraćao sam se među njih, kao da sam dolazio kući. Bili su obični ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.
Ahmetaga Misira, krojač, a ne pamtim ga drukčije nego pijana, dugo je želio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije želio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snažni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najružnijim riječima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaže što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasječene gornje usne, što je, kažu, biljeg srećna čovjeka, imao je tri žene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz očeve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za živu glavu nikoga drugog. Hadži Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandžija, pošao s drugima, u piću i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i piće. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori.
I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih žena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku ženu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku močvaru. Stariji od dvojice braće zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanoćili.
Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kući prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noći, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u Sarajevo, izbezumljen od brige za ženom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se ničega nije bojao, koji je ostao živ u stotinu juriša i iznio čitavu kožu ispred hiljadu kuršuma, počeo je da se bavi voćarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro.
Tako, eto, ja živ, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni živi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostaće samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima.
I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta će oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta će tamo krojač Ahmed Misira, šta će knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta će kazandžija Sovo, šta telal Hido? Pa i da su održali taj nesrećni Hocin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojač Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim močvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.
Pametni Mula Ibrahim kaže da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drugačiji.
Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrću drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade učenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potražio na zemlji.
Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slučaj koji hoću da ispričam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, možda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuća, možda zbog surovosti koju nameću rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom času ostaneš zaprepašten, i pitaš se u čudu: ko su ovi ljudi? Nemoguće je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kužio, i zlo u njima, dotle skriveno, možda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.
Sa straže sam se predveče vratio konačištu, stopi čvrste zemlje među barama, s kolibom u kojoj je živjela još mlada žena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruća. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muž joj je sigurno s onu stranu močvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o čemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uveče se s djecom zatvarala u kolibu.
Ličila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, čvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog barjaktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakom zbog ružne riječi o tuđoj ženi. Ili smo se jos stidjeli jedan pred drugim.
Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo barjaktara, otišao je nekim vojničkim poslom, a ja sam bio na straži. Sačekali su me namračeni, s nekakvom zluradom prijetnjom u očima. – Idi u staju – rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naređenje, požurujuci me i ne odgovarajući na moja pitanja. Djeca su čučala kraj vrata kolibe.
Obišao sam kuću i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je ležala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paučine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me.
Žena je ležala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, čekala je da sve prođe. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oči zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Užas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oči i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u očima joj je sijevnula mržnja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na straži, i pružio ženi: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukočila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u času. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obzir i sažaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru poniženja. Od žrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti. Ja sam tu ženu najteže povrijedio, teže nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave.
Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojeđeni jedan na drugoga, ozlojeđeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teže maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajući nas, dublje zabrađena, da sakrije krvave pečate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kuću.
Uzdišući, Paro je pominjao boga. Ostali su sjedili ukočeni, bez riječi.
Ustao sam, samo da nešto radim, mučila me ova ćutljiva napetost i ženina mirna mržnja, prišao sam trulom drvljaniku, i ostavljenom sjekirom počeo da sitnim šiblje. Žena je izašla iz kuće, naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla, zamandalivši vrata.
Odjednom se stijesnio prostor oko nas, opkolila nas je prijetnja. Sigurno je stajala iza vrata, sa sjekirom u ruci. Kako su je sinoć savladali? Na prevaru, silom, iznenada? I sve je, izgleda, podnijela ćuteći, da ne uznemiri djecu. Čudio sam se, divio, žalio, ali o ženi i onome što se sinoć desilo, nisam ni riječi progovorio. Ni iko drugi. A stajalo nam je u grlu kao kost.
Zatvorena kuća i sklonjena djeca bili su ćutljivi prijekor.
Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši, poradi sebe, sigurno. Kako se dugo nije vraćao, mlađi brat je pošao da ga potraži, i našao ga mrtvog iza šaše. Zaklao se britvom. Dugo je morao da zasijeca po žilama od uha do uha, da reže grkljan i gumastu cijev dusnika, krv je lila kao iz česme, natopivši vlažnu zemlju pod njim. Bol je sigurno bio strašan, a on nije ni zastenjao. Bili smo petnaest koraka udaljeni, a ništa nismo čuli.
I dok smo čekali da dođe neko, da se sastavi zapisnik o smrti, jer nije umro ni od kursuma ni od neprijateljske sablje, gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu, i sa strahom iščekivali šta će učiniti mlađi brat koji je neprestano, bez jauka i bez suza, buljio u preklani vrat, ne dozvoljavajući da se mrtvac prekrije. Iz njega se čulo samo muklo stenjanje.
Kad su Mula Ibrahim i njegov mlađi pomoćnik, sačinili zapisnik, potpuno nepotrebno, jer se nije znalo zašto se zaklao, a niko nije pominjao sinoćnje nasilje, niti se moglo dovesti i u kakvu vezu, žena je bez riječi pokazala gdje se nalazi lopata, i opet se s djecom zatvorila u kolibu.
Mlađi brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji, stavio snop šaše na dno, u vodu, i sam položio brata u jamu, uporno odbijajući svaku pomoć. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu, a lice mu pokrio svojom maramom. Kad je zatrpao grob, i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku, mahnuo je rukom, zamolivši da se udaljimo.
Ostao je nad grobom, sam dugo. Ko zna šta je mislio, šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe, mi nismo čuli, niti će ikad iko saznati. A onda se odvojio. Nije se sagnuo, nije poljubio grob, nije izgovorio molitvu, samo je digao pogled sa vlažne humke, i pošao prema močvari. Zvali smo ga, išli za njim, molili da se vrati. Nije se ni okrenuo, nije možda ni čuo. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do članaka, pa do koljena, i nestao iza šaše. Kuda je krenuo, šta je htio, je li izgubio razum, teško je reći. Više ga niko nije vidio.
Mladi Mula Ibrahimov pomoćnik, student Ramiz, prenoćio je kod nas, da se ne bi vraćao po mraku.
Pričao je sa svima nama, više slušao nego govorio, a govorio je čudno, i kao da je već znao sve što mi znamo.
Ispričao sam mu cijeli slučaj, a on je rekao, smiješeći se umorno:
– Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
Nikad ni od koga nisam čuo takve riječi. Mi smo psovali i nebo i zemlju, i boga i ljude, ali ovako nismo govorili.
– Zašto si došao ovamo? – upitao sam ga.
– Da vidim i ovo – odgovorio je, zamišljeno gledajući u tamnu noć što nas je opkoljavala.
Zaboravio sam druge događaje, važnije, teže, žešće, ili, ako i nisam zaboravio, ne vuku se po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim više na borbe, na surovost koja se zove junaštvo, na gađenje od klanja, od krvi, od bezdušnog zanosa, od životinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar, nadošao od kiša, kada smo ostali odsječeni od ostale vojske na drugoj obali, pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj rijeci, a ja sam je preplivao vukući u probušenom čamcu vojnog pisara, Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pričam. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjećanju samo ova dva događaja koja su se mogla i zaboraviti. Možda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se duže pamti nego jasna istina.
Meša Selimović, Tvrđava