Moj najgori dan rata

Osvanuo je lijep i sunčan dan. (21. ili 22. juli 1993. godine, ne mogu se sjetiti tačno). Rat je bio u punom “cvatu” i stalno su se dešavali belaji. Mene je uglavnom dosta toga mimoišlo. Nisam se gurao naprijed, fatao sam se začelja kolone. Nisam nikad bio osobito hrabar, a da jesam, vjerovatno sad ne bih bio ovde. Ipak sam svim srcem bio u Armiji BiH, jer sam znao da smo borci za slobodu i nezavisnost BiH, moje jedine domovine.

Toga dana, u osam ujutro sam krenuo na smjenu, na Žuč. Prvo sam svratio do Maršalke , gdje smo se pobrojali, pokupili sljedovanje i lagano krenuli (pješke, naravno) nekih sat i po do vrha Žuči. Taj put nikad nisam volio, mada je prolazio kroz živopisan krajolik, koji je nakon početka rata, i pored prirodne ljepote, postao avetinjski pust. Dok se dođe do Žuči, treba proći kroz nekoliko naselja: Pofalići, Buča potok, i još nekoliko sela. Žuči se uvijek prilazilo sa stisnutim mudima i nekim iskonskim strahom. Tu se vodilo mnogo borbi, i naša brigada je jedina zaista pomakla liniju od centra grada, za otprilike 8 kilometara (zamislite da je svaka brigada u Sarajevu uradila isto). Dosta ljudi je stradalo, imali smo jako mnogo ranjenih, ali smo nekako opstajali.

Prije samog ulaska u selo Jezera, počeli su da granatiraju naše položaje na Golom brdu. Odmah smo zastali i uletili u jednu praznu spaljenu kuću. To je trajalo nekin desetak minuta i onda je stalo. Pomislili smo da su nešto primijetili pa zasuli granatama čisto zbog “mira u kući”. Prošli smo kroz selo. Ispod samog Golog brda imali smo jednu kuću u kojoj smo uglavnom boravili kad nismo na smjeni, na liniji. Nekad smo znali igrati karata ispred te kuće, dok jednog dana Samir nije poginuo od gelera. Još uvijek mi nije jasno kako smo bili glupi i komotni da se zajebavamo na takvom mjestu, a tek mi nije jasno kako svi nismo poginuli. Apsurd je da smo nakon eksplozije svi uletili u kuću, Samir je nešto progovorio, uhvatio se za sudoper, pao, poplavio u licu i ko riba na suhom pokušavao da dođe do daha. Počeli smo da urlamo: “Samire, šta ti je?! Jedan mali geler ga je pogodio kroz leđa direktno u srce. Nije mu bilo spasa. Nije bilo ni kapi krvi. Imao je 19 godina.

Ušli smo u kuću, preuzeli smjenu i pogledom otpratili raju koja su trkom krenula za grad. Kasnije ću skontati koliko su imali sreće jer da su ostali još deset minuta, možda neki od njih ne bi bili živi. Počinjala je OFANZIVA.

Nisam ni stigao biti svjestan šta se dešava, a napolju je krenulo da pljušti sa svih strana. Nismo više znali otkuda sve padaju. Pod kišom granata otrčali smo do prve tranšeje i krenuli do našeg topa jer smo znali da će tamo biti mnogo belaja. Utrčali smo u rov, i zadihani se gledali, isprestravljeni. ŠTA JE OVO? Detonacije su postale nesnosne. Sve oko nas je gorilo. Ja sam se držao rukama za korjenje jer su detonacije bile toliko jake da su nas bacale po podu. Neki su već krenuli da paniče i da kukaju, a ja sam samo pržio cigaru za cigarom. Imao sam samo jednu kašikaru i držao sam je čvrsto u ruci. Imali smo samo jednu pušku na nas trojicu, jer smo k'o biva bili posluga na topu. Duboko oranje nije prestajalo. Samo su padale i padale. Ubrzo smo čuli krike. Pored našeg tranšeja su dva borca nosila trećeg, koji nije imao noge. Đavo je odnio šalu.

U jednom momentu nakon nekih sat i po granatiranja, odjednom mrtva tisina. U sebi sam se poradovao da je sve gotovo i da će se sve polako smiriti. Ali nakon par minuta poče žestoka pješadijska pucnjava.

“Eto ih!”, neko se prodere.

Bojan je izletio s puškom i krenuo da puca niz brdo. Mi ostali smo samo sjedili i blejili u prazno. U tom momentu, počeše da protrčavaju borci sa Golog brda, i vrište:

“Pala linija!”

Većina ih je pobacala puške koje smo mi prihvatili. Ja sam zgrabio kalaš i gledao niz padinu. U tom momentu je neko iz blizine krenuo da sijačem smrti dere po zemlji oko mene. Zgrabio sam bombu i bacio je pred bunker. Bomba sastavi, proturim kalaš i krenem da nasumice derem nizbrdo.

Odbili smo napad na naš rejon ali je iznad nas Golo brdo palo. Više nije bilo nikoga na liniji, što znači da je naše desno krilo bilo skroz prazno. Granatiranje je opet počelo. Rokali su ko ludi slijedećih sat vremena. Nakon toga opet pješadijski. Mislili smo da sa naše desne strane nema nikog ali je ipak bilo neke raje koja su se valjda krila po bunkerima. Nas nisu direktno napali. Paljba na našoj desnoj strani je skoro skroz prestala. Više nije bilo iluzija da tamo ima neko živ. U tom momentu, kroz tranšeju ugledasmo kako prilaze dvojica ranjenika bukvalno noseći jedan drugog. Jedan je dobio u glavu, a drugi u leđa. Više nismo imali šta da tu tražimo. Počela nas je hvatati panika i napustili smo položaj.

Na Žuči smo uvijek imali samo ofanzivne linije, jer je Šehović htio da samo idemo naprijed. Nismo imali ni metra rezervne linije. To je bila velika greška jer smo bili izloženi direktnom topovskom paljbom sa brda iznad Vogošće pa i sa Poljina. Do tada su nas gađali uglavnom sa Ilidže i minobacačima iz Vogošće.

piše: Nebojša Šerić Shoba