Motorist i komunist

Motorist i komunist
Motorist i komunist
Bandidosi, Komančerosi, Andjeli pakla… Sve sam to znao iz raznih filmova. Ali treća dimenzija je treća. Dok ne sretneš uživo te bradate, široke spodobe na motociklima što urlaju i ne znaš što je strah. Ukočiš se od ledenih pogleda što streljaju ispod navučenih kaciga. Još nisam zaboravio moj prvi susret sa tim strašnim piratima na blještavim moćnim dvotočkašima. Bilo je to ljeto pred rat u bivšoj nam zajedničkoj domovini. Boravio sam u Australiji, tačnije u Klubu Slovenaca u Sidneju. Imala su tada braća iz Dežele lijepu kućicu u velikom tamnom vrtu. Hodajući od stola do stola skužio sam kako me dva krupna, kosama i bradom zarasla tipa uporno fiksiraju. U jednom trenutku sitniji od tih opasno zračećih frajera pridje i ni pet, ni šest čvrsto uhvati za mišicu.

– Hej, vozdra! Pavle, pretpostavljam?! Kako si?

Od uplašenog â”donjegâ” odjednom sam postao važni pridošlica iz daleke Europe. Narednih dana nije se odvajao od mene. Redovno je vodio i svog razbacanog jarana Džona. Te tople australijske večeri, kada sam oznojen razmišljao kako da skinem i tanku atletsku majicu, upoznao sam Munju iz Rajvosa, koji je dva desetljeća ranije zapalio iz rodnog nam grada, bježeći pred nekadašnjim organima reda u plavim uniformama. Bio je u punoj ratnoj spremi Komančerosa, motociklističkih bandita od kojih je strepio cijeli Peti kontinent. Gdje se ti razbijači u debelim kožnim jaknama, uskim hlačama, visokim špicastim čizmama, sa raznim debljim ili tanjim lancima u rukama, pojave bio je lom, frka, belaj.

– Slušaj, mi nikoga prvi ne diramo, ali kada krenu na nas onda baš dobiju – hvalio mi se Munja.

Najviše je spominjao konkurentske Bandidose. Usput pravio se važan da je jedini â”jugosâ” medju svim Komančerosima Australije. Kaže debelo su ga provjeravli, kao UDBA nekada dok ga nisu primili u svoje oktanske divizije.

– Dobro, zanimljivo je to – pokušavao sam više da doznam – ali šta radiš? Od čega živiš?

– Hej, jarane, ovo mi je pos\'o. Svakog dana imam zadatke kao pravi vojnik. Kada šef kaže to i to nema vrdanja.

– Ništa mi nije jasno! Odakle vam lova za tako bijesne â”harlijeâ”, kožne jakne, kacige?

– Pa to nam je zadaća, da pronalazimo lovu. Ne pitaj kako!

Više nisam pitao, pogotovo kada sam od Munje čuo da se neki â”našiâ” hvale kako će ovih dana obraditi jednog brkatog novinara što je stigao iz Jugoslavije i širi lijepe priče o zemlji na brdovitom Balkanu. Čuvali su me, a da toga u početku nisam bio svjestan, nemilosrdni Komančerosi, koji su uslišili želje jednog od braće da pomogne bivšem sugradjaninu što je stigao iz mrske daleke komunističke zemlje.

– Dok si ovdje neće ti faliti dlaka s glave – odsječno je ponavljao Munja sa naglašenim australijskim akcentom.

Nisam mogao odbiti i njegove ljubazne naredbe da posjetim neki od klubova Komančerosa. Bile su to mračni, zapušteni prostori u kojima se dim mogao rezati nožem, u kojima su se miješali razni čudni miomirisi. Tada sam prvi put čulom zvanim nos dokučio kako â”izgledajuâ” mirisi raznih opijata. Krupne muškračine, što su im se konture još strašnije doimale u uskim debelim kožnatim jaknama, bili su grubijanski ljubazni. Plašio sam se njihovih zlih pogleda kada bih snishodljivo odbijao da povučem dim iz dugačke lule mira u kojoj su bile izmiješane razne â”traveâ”. Zato nisam mogao reći ne ako bi neki od njih povikao:

– Hej komunist, može pivo?

Prvih nekoliko krigli usisao sam kao suha spužva, ostalih desetak nekako sam uspijevao prolijevati ispod stola ili poturati drugim mrcinama sa kacigama što su se lagano lelujale pod raznim utjecajima.

Jarana Komančerosa iz Sidneja bi možda i zaboravio da prije koju godinu nisam zastao na jednom nizozemskom parkiralištu. Gospodja i ja protezali noge i odjednom začujemo grmljavinu motora kao da nam tik iznad glave prolijeće boing 747. Mahinalno se sagnemo i krajičkom oka spazismo desetine teških motocikala kako nas okružuju. Sve grmalj do grmalja sa nabijenim kacigama i bradama. Prijeteći pogledi koji nagovještavaju da nas ne čeka ništa dobro.

– Što radite ovdje na našoj teritoriji – zagrmi jedan, valjda vodja.

– Oprostite, samo smo stali malo da se odmorimo… – mucajući uzvraćam.

– E, to se mora platiti, dragi gospodine. Imate li, možda, 150 eura?

– Kako to, zar ovo nije javni parking? – pokušavam da dobijem na vremenu.

– Vi niste pravi Nizozemac – brzo zaključi predvodnik ljutitog stada siledžija. – Odakle, dolazite?

– Iz Bosne.

– Gdje vam je to?

– Bivša Jugoslavija.

Kratkotrajnu tišinu koristim da upitam:

– Jeste li vi Komančerosi ili Andjeli pakla?

– Kakvi Andjeli pakla, to su najobičnije kukavice koje pobjedjujemo sa pola snage.

– Onda ste Komančerosi! Bio sam skoro sa vašim drugovima u Australiji…

– S kime, da čujemo?!

Brzo se sjetih imena: “Munja i Džon!”

Vođa tada pozva nekoliko motorista na stranu, nešto su se došaptavali. Jedino sam razumio da spominje riječi kao jugoslaviše mafija.

– OK, gospodine, želimo vam ugodan odmor na našem parkingu.- Motori zabrujaše i nestadoše na horizontu.

I, dakako, sve ovo ne bih ni pisao da upravo u danu kada su evropski parlamentarci donosili odluku o ukidanju viza gradjanima Albanije i BiH, nije objavljeno da Europol, vrhunsko tijelo policija Starog kontinenta upozorava na zabrinjavajuću rastuću opasnost od motoriziranih bandi. U posljednje dvije godine broj članova tih raznih skupina porastao je za gotovo 33 odsto. Istovremeno u Americi i Australiji njihov broj stagnira ili se smanjuje. Moto-kriminalci otkrivaju novo područje. Sociolozi upozoravaju da je to tijesno vezano uz porast nezaposlenosti posebno medju mladima u Zapadnoj Europi. Dakle, ako nema šljake ima bar motora i sve ono što oni mogu donijeti ako se dečki dobro “organizirajuâ”.

piše: Pavle Pavlović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *