Djelo koje samom naznakom da će nastati izazove ogromnu količinu interesovanja, pa može se reći i da je steklo izvjesnu slavu, čak godinu dana prije nego je stvoreno, a kamoli predstavljeno, djelo je koje u najmanju ruku obećava. Način na koji Jasmila Žbanić predstavlja ono što vidi i ono o čemu razmišlja svakako bi nam moglo biti primjerom kuda dalje sa ovog raskršća i kako se susresti sa odavno sukobljenim sobom
piše: Nermin Čengić
Film bosanskohercegovačke rediteljice Jasmile Žbanić, koji 18. februara 2010. godine doživljava svoje premijerno prikazivanje na prestižnom filmskom festivalu Berlinale bio je “tema dana, sedmice, mjeseca” još u 2008. godini. Najava da će Jasmila snimati “film o vehabijama” je sobom donijela veliku pomutnju u potamnjeloj i učmaloj sredini kakvom je postao ovaj naš prostor.
Dok su jedni tvrdili da niko nema pravo da “filmuje vehabije”, drugi su podmetali nakane o naslju spram bosanskohercegovačke rediteljice svjetskog glasa koja će, iako se nije znalo o čemu se uopšte radi u filmu, “sigurno ocrniti tu ‘pojavu’ u našem društvu”, treći su likovali što će se ‘konačno razotkriti mudžahedini’, a četvrti su šutili i iščekivali vijest više o priči koja će zasigurno obilježiti kulturni život u Bosni i Hercegovini pa i regionu u 2010. godini.
Jasmila Žbanić, sjajna rediteljka rođena, učena i ‘primjenjena’ u glavnom gradu Bosne i Hercegovine tokom turbulentnih vremena koja su oblikovala ovu državu posljednjih dvadesetak godina, još je od svojih prvih “dokumenata” pokazala da nema namjeru podilaziti nikome, niti želi snimati “avatare”. Jasmila je redovno ulazila u samu srž problema, dušu, srce i mozak ljudskog bića, (ne)sređenost društva i svega onog što čini svijet u kojem živimo.
Svojim prvim dugometražnim igranim filmom je pomela sve pred sobom. Aktuelnost teme neshvatanja žena žrtava rata na lokalnom i univerzalnost teme zanemarivanja žena žrtava društva na globalnom nivou, pokazalo se kao nešto što se u evropskom filmu smatra izuzetno bitnim za filmovanje, podršku pa i nagrade.
Kod nas je film “Grbavica” naišao na različite reakcije, ali ne zbog pitanja kvaliteta i produkcije već zbog dostupnosti za gledanje. Dok je u jednom dijelu države gledan, po više puta, uzrokovao tugu i izazivao ponos, u drugom dijelu države je javno prikazivanje ovog filma osporeno i, koliko se sjećam, nikad se nije niti desilo. Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska jednostavno nije spreman za Esmin pogled na svijet nakon svega što ju je zadesilo, poput silovanja, progona i straha od daljnje osude društva. Film ‘Grbavica’ sadrži i jednu od najupečatljivijih scena koje sam u životu pogledao. Scena je to u kojoj, pored glumica učestvuju i same žene žrtve ‘nemilih dešavanja’ na ovim prostorima.
Činjenica je da, za razliku od ranije asocijacije na pojam Grbavica, a to je uglavnom fudbalski klub Željezničar, film Jasmile Žbanić naziv ovog sarajevskog naselja pretvara u sinonim tuge koju još uvijek živi cijela država, a u glavama se da smjestiti u rang Srebrenice, stratišta koja nikad više neće biti pamćena kao nalazište srebra ili destinacije banjskog turizma.
Ali, vratimo se ponovo ‘na put’. Drugi dugometražni igrani film Jasmile Žbanić “Na putu” je, prema onome što stoji u zvaničnoj najavi, ljubavna priča o dvoje mladih, Luni i Amaru, koji nastoje prevazići prepreke koje prijete njihovoj ljubavi. Nakon Amarove dramatične promjene u jednoj konzervativnoj vjerskoj zajednici, Luna daje sve od sebe da otkrije da li je ljubav zaista dovoljna da njih dvoje ostanu zajedno na putu ka sretnom životu.
Luna Mijović i Zrinka Cvitešić, scena iz filma ‘Na putu’ Jasmile Žbanić
Premijera, kako svjetska 18. februara u Berlinu, tako i bosanskohercegovačka 25. februara u sarajevskoj Zetri, dolazi u pravo vrijeme za preispitivanje samih sebe. Neizbježnost svega što nas okružuje i oblikuje posljednjih godina čini ovaj film posebno interesantnim. Iz svakog ugla će biti zanimljivo vidjeti “šta je to Jasmila uradila ovaj put”.
Iz socijalnog ugla je zanimljiva sama tema koja obrađuje sukob ili susret tradicije i novopridošlog, sukob ili susret našeg i tuđeg što se nastoji pretvoriti u novu tradiciju, te sukob ili suret ljubavi i mržnje između nas samih kao i onog što ne poznajemo ili ono ne poznaje nas. Priča, opet aktuelna, dolazi u trenutku kada ni sami sa sobom nismo načisto, primjetno izgubljeni i zbunjeni tražimo svoj put u šarolikoj ponudi.
Iz umjetničkog ugla zanimanje izaziva pitanje hoće li Jasmila nadmašiti samu sebe i vizualizirati priču ‘dublje’ od ‘Grbavice’, dok iz popularnog nam takmičarskog ugla svi očekuju da će Jasmila donijeti još jednog Medu iz Berlina.
Nije nam, zbunjenima, zamjeriti niti jedno gledanje iz bilo kojeg ugla. Sukobi su nam svakodnevnica i svi ih doživljavamo na svoj način. Susreti su nam nešto tiši ali postoje. A već smo nadaleko poznati po tome da se svi smatramo mjerodavnim selektorima i sudimo svemu i svačemu, posebno stvarima u koje se baš i ne razumijemo.
Želja za berlinskim Medvjedom nam se javlja kako bismo ‘svima rekli’ da mi postojimo i vrijedimo, a sebi opet moramo potvrditi da je Bosna i Hercegerovina rasadnik talenta i umjetnosti i da to što gradovi ove zemlje nemaju kino dvorane i zatvaraju pozorišta ne treba da nas plaši(?). Uspjeh bilo kog od nas je i naš uspjeh za razliku od poraza koji je uvijek individualan.
Djelo koje samom naznakom da će nastati izazove ogromnu količinu interesovanja, pa može se reći i da je steklo izvjesnu slavu, čak godinu dana prije nego je stvoreno, a kamoli predstavljeno, djelo je koje u najmanju ruku obećava. Način na koji Jasmila Žbanić predstavlja ono što vidi i ono o čemu razmišlja svakako bi nam moglo biti primjerom kuda dalje sa ovog raskršća i kako se susresti sa odavno sukobljenim sobom.