Na mazohiste razbrojs’

Pusti vodu neka teče
Pusti vodu neka teče
Nikog ne treba da je briga u šta vjeruješ ili ne vjeruješ, kome se klanjaš ili ne i koji su tvoji razlozi za to. Nikog ne treba da interesuje gdje i kome daješ svoje novce, svoj život i svoj obraz. Radi šta hoćeš, to ti je pravo koje ti niko oduzeti ne može. Međutim, tu ne prestaje tvoja odgovornost prema svijetu u kojem živiš, prema budućnosti koju želiš da imaš. Jer ova koja ti je nagovještena neće biti budućnost već, ukoliko nešto hitno ne promijeniš, konačni kraj.

Brdo je problema, a ti i da hoćeš ne znaš odakle bi počeo. A nećeš. Jer je lakše povinovati se šutnji, prikloniti se masi, vegetirati i raditi što te je volja u granicama koje su već markirane. Ne pada ti na pamet da pomjeriš granice, još manje da ih obezvrijediš, ukineš. Jer ti znaš da je to sizifovski posao sa vrlo malom mogućnošću uspjeha. Igraš na sigurno, a danas je najsigurnije šutiti. A šutnjom se samo lažeš. Jer glas ti nije dat da šutiš već da grmiš.

Međutim, naučilo te da se lažeš. Naučilo te da ne gledaš svojim očima. Naučilo te da ne misliš svojim mozgom. Da ne vidiš suštinu obećanja koja se nikad neće ispuniti. I nemoj. Sjedi gdje si i nemoj dozvoliti nikom, a posebno sebi da se takav poredak stvari naruši. Pusti vodu neka teče jer ti svakako, već si sasvim siguran, ne možeš ništa promijeniti.

Možda bi i stremio boljem da znaš da bolje postoji. Da nisi siguran da je takva priča čista utopija “besposlenih mudraca koji ne znaju šta će od sebe” nego te napominju na stvari koje ti “svakako već znaš”. Zadovoljan si svojim ja i ne misliš da je promjena tvog poimanja dobrodošla jer bi onda, ah lijenosti, morao da mrdneš prstom ili nekim drugim organom čiji se naziv zaludu ne spominje.

Smrad tvoje žabokrečine te opija u tolikoj mjeri da ti izaziva podozrivost spram bilo koga ili čega što daje naznaku na pomjeranje dugo godina obrazovane opne koja te štiti od shvatanja da u udarnim televizijskim terminima ne žive bogovi, i da se u vozilima s pratnjom ne voze sveci. A oni te sasvim otvoreno psuju, u lice ti obećavajući najlascivnije okrutnosti koje ti iko može saopštiti, naravno, umotavajući sve to u papir prigodnog idološko-religijskog šarenila, kako bi ti to lakše progutao zauzvrat im se predajući u potpunosti.

One koji te svakodnevno plaše nekompatibilnošću tvojih komšija s tobom, garnirajući tu tortu straha raznim otcjepljenjima i ugroženostima…, njih smatraš prijateljima, uporno izbjegavajući da prepoznaš njihovo apsolutno blagostanje koje su si obezbjedili upravo tvojim novcem. Iako oni nemaju kredita, a tebi je nezamislivo proći godinu bez najmanje dva, prvi jer ti treba, drugi da bi pokrio prvi, oni su tvoji bogovi koji te vode tamo gdje treba. I tu ima istine. Oni te zaista vode tamo gdje treba i gdje zaslužujueš. U ništa.

Tracy Champan - Change
Postoje i trenuci u kojima se pribereš i vidiš da tu baš i ne štima sve kako si prvotno mislio. Kada shvatiš da nije sve na pravoj cesti, odnosno da je sve upravo onako kako se šuška po brijačnicama ali van njih niko progovoriti ne smije vraćaš se svojoj bari jer je tvoj strah od kazne jači od hrabrosti da progovoriš o nepravdi. A kazna je okrutna za tvoju prepariranu lobanju u koju više ništa smisleno ne može da stane, a kamoli da te pokrene. Priklanjanje ti je postalo navika, a naviknut da se navikneš nisi baš spreman da rasuđuješ zdravo, kamoli da uperiš prstom u očitu prevaru kojom te bildaju otkad se za tu vrstu bildanja zna.

Istovremeno se zgražaš nad onima koji te sasvim ogoljeno, bez blještave ambalaže i plastičnog osmjeha pokušavaju podsjetiti da si svjesno biće. Pretvorio si se u reakciju radi reakcije, a ne radi poboljšanja samog sebe. Ako se nekom, gluho bilo, desi da prepozna trenutak u kojem je potrebno da na tebe podvikne tek tada oživiš. Ali svoj gnjev ne usmjeravaš prema lažnim bogovima već prema onima koji nemaju nikakvog drugog interesa do da te dozovu iz mrtvila. U njima vidiš neprijatelje i rušitelje tvog izgrađenog sistema bezličnosti. Jer ako ti se ne obeća nikakva kazna to ti odmah smrdi na obmanu. Ti bez straha bilo koje vrste ne bi mogao da živiš. A to je već mazohizam, dragi moj.

I ne dozvoli da te ovo piskaranje potakne na razmišljanje. Ako nađeš vremena, a ti napadaj mene jer ja sam ti, svjedočiš, najveći neprijatelj. Ako, što je izglednije, ne nađeš vremena, nikom ništa. Naspi si još jednu i ne razmišljaj o još jednom mamurnom jutru.

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.