Na ovim prostorima

Grad koji želimo zvati urbanom cjelinom, a milozvuči kad se povabi na Sarajevo, testni je primjerak za sve nepodopštine koje se imaju desiti ljudima, pa je tako vajni neimar baš neki dan, na izuzetno prometnom komadu gradske ulice, izgradio pločnike visoke pola metra, te još bez rampi za ljude koji se kreću u kolicima (2012. je godina).

piše: Nermin Čengić

Princip normalnog danas nije očekivan
Princip normalnog danas nije očekivan
Zamisli da smo u fazi opšte pobune zbog smrti gluhonijeme žene koju je u subotu raskomadao voz jer nije, a kako bi, čula upozorenja na opasnost. Da se uhvatimo za rukice i, poučeni iskustvom, izganjamo poboljšanje saobraćajne infrastrukture i signalizacije na pružnim pravcima i smanjimo mogućnost nekog novog komadanja. Ma ne, to je tako futuristički s ove tačke gledišta da se samo pominjanje mogućnosti čini izrugivanjem gluhonjemoj ženi koju nismo u stanju shvatiti ni živu, a ni mrtvu. Žalost je ali istina da ni sva vozila kojima prenosimo svoja troma tijela od tačke do tačke, nisu u ispravnom stanju. O zaštiti i sigurnosti već predugo niko ne vodi računa. A neko još treba i o NJIMA da se brine. Dosta im je što ih više ne zovemo sakatima i invalidima, već osobama s invaliditetom. Šta bi još htjeli? Da ih spašavamo? Pa nisu Romi, nemaju presude iz Strasbura, pa da moramo razmišljati, a kamoli nešto uraditi.

Pusta pamet je izgubljena u navali rasizma proteklih godina pa više i ne očekujemo da poslove rade kompetentni ljudi, a kamoli najbolji, kako je nekoć bio uslov. Ne iznenađuje više nikog površnost u cilju pranja novca. Čak je očekivano. Nekad bi se smatralo logičnim da posao uređenja raskrsnice, trotoara, pješačkih prelaza usred urbane cjeline koju zovemo gradom dobije neko ko zna šta radi. Također bi se nekad očekivalo da komuna na čijem je tlu gradilište upošljava određenu osobu koja zaista provjerava šta se radi tamo gdje se (g)radi. Međutim, taj princip danas nije niti očekivan. Grad koji želimo zvati urbanom cjelinom, a milozvuči kad se povabi na Sarajevo, testni je primjerak za sve nepodopštine koje se imaju desiti ljudima, pa je tako vajni neimar baš neki dan, na izuzetno prometnom komadu gradske ulice, izgradio pločnike visoke pola metra, te još bez rampi za ljude koji se kreću u kolicima (2012. je godina). Radovi su primljeni, niko se ne buni. Mahala zvoni dok se ne privikne. Nema se svijesti da oni rade za stanovništvo, već je obostrano prihvaćeno da stanovništvo postoji zbog njih.

I život teče. U glavnom i svakom drugom gradu, gdje se odustalo od borbe za svoja prava, za normalan život, za (barem) minimalan oblik neophodnog ukusa. Zastave se opet vijore za ove i one, njihove i njine. Već je najavljena navala novog papanluka koji će nas pronosati sve do jeseni, do oktobra sedmog, kada bi trebali podrignuti glasove, a malo će ljudi glasati, i odabrati kuda dalje. Fašizam je prihvaćen i postao je neminovnost. Biraju se manja zla, a tekovine borbe i tradicija lijepog su zamotani i sklonjeni na ormar dok se ne steknu uslovi da ih se ponovo pozove za svjedoke kulture i obrazovanosti. Čeprkanje po čerpiću ovoga danas sve je manje interesantno. Samo se gipsaju pukotine, a ne prekida se žila raspuknuća. Pa kad prsne ima da se čuje. I vidi. I osjeti.

Nakon nekoliko prelijepih dana i mnogog roštilja razmahanog po proplancima, ukrašenim plastičnim kesama i drugim ordenjem civilizacije koje civil ne zna za sobom pospremiti i odložiti na predviđeno mjesto, evo opet oblaka. Ponovo se vraćamo kuhanoj hrani, pa možda prorade stomačići i odstrane silnu lojinu koja se naslagala kod prosječnog ljubitelja roštiljskog mesa. Možda se onda kreatori prestanu igrati otupjelim mozgovima i odustanu vrtiti priče koje više nemaju smisla biti pričane. Možda, konačno, odustanu od pozivanja na likove koji nemaju smisla romoriti i govoriti. Možda prestanu praviti slučajeve, dunkve, možda ih konačno počnu rješavati. Toliko tih ‘možda’, da se čovjeku (možda) zavrti. Eh da je da svako radi ono u čemu je dobar i da ne talasa samo kad mu nešto nije po kontu pa se “kao porezni obveznik” javi da prigovori. Eto sjetio se da bi se dalo nešto i mijenjati? Bilo bi lijepo da oholost prvu promijeni. Da, zadržavajući svoju osobnost, priđe čovjeku radi njega i sebe, radi osjećanja koje u njemu budi ljudovanje, ne zbog besmislica poput “suživota”, “tolerancije”, multi-ne-znam-čega, čime nas pretvaraju u bezumnu pihtiju, privikavaju na stihiju propasti. Da, kad jednog boli, kad se vidi ta bol iskrena i jaka, svi osjete bol i priteknu u pomoć, stvarnu i konkretnu, ne isključivo moralnu diobu tuge i patetisanja po hodnicima svijesti kako, eto, “niko ne vodi računa” ili to ne rade “oni koji su zaduženi”. Zar sve, baš sve nam neko mora organizovati? Zašto to još uvijek očekujemo iako nam dokazaše da neće? Zašto su ljudi tako uporno slabi i samozadovoljni ignoranti vjerovatno nikad neću shvatiti. Ali znam jedno, ovim načinom kakav prihvataju, gdje se prepuštaju vremenu i falsifikatu da ih kupuju i prodaju, neće moći još dugo, a kamoli daleko. Poješće sebe.

Nije beznadno, nije besmisleno. Treba se nadati i treba vjerovati da će kržljanje prestati. Da će sujeta biti smirena nekom terapijom u kojoj prevladava ljubav. Da će maliciozni samoljub svoje osorne poteze i kretnje zamijeniti osmijehom, razumijevanjem i ujedinjenjem tijela i uma doći do rezultata koji će promijeniti stanje svijesti prosječnog poreskog obveznika, koji će umjesto ljenosti koja ga oslobađa svega, a sebe ponajviše, početi prihvatati odgovornost. Bilo bi to lijepo vidjeti za života, kako se ljudi ujedinjuju i vole, kako pokliče i bezum ostavljaju na ormar za neka poganija vremena, a stečevine hrabrog i baštinu lijepog ugrade u svakodnevnicu. I da im Smrt fašizmu! bude pozdrav sjećanja na pobjedu čovjeka nad sujetom i glupošću (To dvoje podrazumjeva jedno drugo, zar ne?). Da čovjek ponovo postane Čovjek i da mu niko ne zavidi i ne kvari. Eh, pusti snovi. Već prije sekund, a i za sekund, neko nekog je negdje olajao i učinio mu život težim. Čini se nemogućim zakočiti nazadak i pogurati u kontrapravcu. Zahtjeva mišiće, vrijeme i volju. A svega toga odavno nema na ovim našim prostorima. Gdje je licemjerje uslov za prihvatanje u društvu. Ali nadajmo se (ne radimo ništa na tome, samo će sve) da će biti bolje, ili bar prestati biti gore.

Da ne zaboravim: Fatmir je opet glavna medijska zvijezda, a mediji su nam, umjesto recepata i performansa ponudili s jedne strane dokaze njegovog opštepoznatog fašizma, a s druge strane ukazali na diskriminaciju. Simpatično. Kako smo samo zaboravni i kako smo (opet) licemjerni. Meni bi baš super bilo da se to razvuče sve do izbora, pa da se Faško nađe na nekoj od izbornih listi. Svi koji ga danas pljuju glasali bi za njega, a oni koji mu drže stranu bi ga se odrekli. To je tako na ovim prostorima gdje se novcem kreira mnjenje, pa ne iznenađuje nagla promjena kursa u zavisnosti ko je donator ove hefte. Grabi i grebi, čekaj dobitak na lutriji, i nadaj se da će dugme ispod natpisa NESTANAK ostati netaknuto još koju godinu. Treba putovati.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *