U tom dimu, čađi i užasu plivaju sva ta stvorenja poput fantoma, pa se na hipove čini da je sve to samo san. Bolesna vizija. A na čas biva opet užasno jasno da sve to nije priviđenje
Ti će se ljudi iskrcati! Doći će zdravi putnici. I vlak će zasigurno u Kozmopolis.
U ponedjedljak, 25. januara 2016. godine od 19:30 sati, Mala scena ‘En face’ sarajevskog Narodnog pozorišta će biti poprište premijere HRVATSKE RAPSODIJE.
Prvom svjetskom ratu su svojevremeno ‘tepali’ da je ‘rat koji će okončati sve ratove’. O tom krvavom i blatnom ratu, ispresijecanom interesima dva velika saveza, te na koncu s 40 miliona žrtava što ga je svrstalo u prvi rat globalnih razmjera, u balkanskoj književnosti je najviše i najciničnije pisao Miroslav Krleža koji je bio i sam gurnut na njegova bojišta.
HRVATSKA RAPSODIJA se dešava na kraju rata, kada se u pretrpanom vagonu ‘trećeg razreda Mađarske državne željeznice’ susreću raznoliki predstavnici umornog, obespravljenog i na frontovima potrošenog naroda.
‘U tom dimu, čađi i užasu plivaju sva ta stvorenja poput fantoma, pa se na hipove čini da je sve to samo san. Bolesna vizija. A na čas biva opet užasno jasno da sve to nije priviđenje. Sve to nije vizija, ni scena, ni san, sve to jest. Sve to doista postoji.’, napisao je Miroslav Krleža u prologu Hrvatske rapsodije.
Jedni uz druge suj vojnici, koji odlaze na front ili se s njega vraćaju kao invalidi, tu su i oni koji tragaju za svojim porodicama, kao i oni koji ne mogu spasiti djecu. Tu su i gladni, oni koji su izgubili svaku nadu, te oni što uzaludno debatuju. Kako protiču prizori u vagonu, Krležin voz sve više ubrzava. Taj voz na kraju postaje ‘sjajni užareni komet, što svojom grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve što dosegne’. Ne uspijeva ga spasiti ni pojava Hrvatskog Genija – spasitelja.
Bilježeći surovu stvarnost Prvoga svjetskog rata i anticipirajući revoluciju koja bi trebala izbrisati otprije postojeće, a ratom produbljene socijalne razlike, Krleža je stvorio scenski krik koji izmiče uobičajenim dramskim konvencijama.