Naš i njihov Marko

Marko VešovićVešović, profesor književnosti, pjesnik, kolumnista i uz Abdulaha Sidrana i Milu Stojića, najveći i najbolji živi bosanskohercegovački pjesnik nikako nije za stranačku disciplinu, više interese i moralni kurvaluk kao temeljnu manu većine bh. deputata.

Da dignem spomenik svima koji su ćutali? Zar šutnja o klanju/nije pomogla koljačima?
(Marko Vešović, iz knjige Poljska konjica)

Takvi kao ti, Vešović, Stojić itd. opasni ste za Bošnjake, jer im svojim djelovanjem podgrijavate iluziju da među Hrvatima i Srbima još postoji želja za zajedničkim životom i za Bosnom i Hercegovinom…
(Ivan Lovrenović, citirajući “jednog sarajevskog intelektualcaâ”)

Nije uopšte teško biti Srbin ili Hrvat u Sarajevu i biti baš po mjeri većinske vlasti većinskog naroda. Ne mora se pri tome biti članom Stranke demokratske akcije ili Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Barem, ne odmah. To mu dođe na kraju, kao konačna potvrda da se sa strane “njihovihâ” prešlo na stranu “našihâ”. A “njihovâ” se može biti samo zato što se zoveš… Dobro, ne mora Marko, može Ivan ili Dubravko. Istina, ugodnost života sarajevskog Srbina ili Hrvata proporcionalna je njegovom zanimanju koje mora biti zvučno i od praktične koristi u dokazivanju da mi jesmo, dok oni nikako nisu za, kako se to kaže, zajednički život svih naroda i građana. Znaju to, uostalom, profesionalni pripadnici “drugihâ” naroda zahvaljujući kojima su i SDA i SBiH takozvane multietničke stranke čije su sejde bajramovići bili i jesu kantonalni i federalni ministri, uvijek spremni kategorički šutiti kada treba komentirati katastrofalne rezultate očajne bošnjačke politike, te uvijek glasni kada treba ispaliti verbalni plotun na katastrofalne rezultate očajnih srpsko-hrvatskih politika u Bosni i Hercegovini.

To kako je Marko Vešović postao nezavisni poslanik u Parlamentu Federacije BiH nije neobjašnjivo. Vešović, profesor književnosti, pjesnik, kolumnista i uz Abdulaha Sidrana i Milu Stojića, najveći i najbolji živi bosanskohercegovački pjesnik – umjetnost nije atletika pa da se može tačno znati ko je najbolji, ali uvijek postoje oni koji najbolji jesu i za koje nikakvo mjerenje ne treba – nikako nije za stranačku disciplinu, više interese i moralni kurvaluk kao temeljnu manu većine bh. deputata. Nikada, meni barem, neće biti jasno zašto se, zaboga, Marko Vešović našao na izbornoj listi Stranke za BiH Harisa Silajdžića. Je li ga, što nije nimalo lako, na takvo što neko nagovorio ili je stvarno Marko, kako je i kazao, postao narodni poslanik jer od profesorske plate na sarajevskom Filozofskom fakultetu nije mogao školovati dijete? Nije to, zapravo, naročito važno. Jer nit’ je Marko dugo trajao Silajdžićevim lošim kopijama, niti su oni trajali Marku, pa je autor Poljske konjice, tog literarnog i neuništivog spomenika opsadi Sarajeva, postao nezavisni poslanik u parlamentu većeg bosanskog entiteta.

“Prosio slijepac s fesom u ruci ispred džamije. Posrećilo mu se jednog dana, pa je fes bio pun novaca. Naiđe jedan čovjek i uzme mu fes, a slijepac zavapi: ‘Nemoj hadžija…’ ‘Otkud znaš da sam hadžija?’, upita ga onaj što mu je uzeo isprošeno. ‘Samo hadžije otimaju od sirotinje’â”. Ovu je priču sa skupštinske govornice ispričao Marko Vešović na sjednici federalnog parlamenta koju su prekinuli takozvani civilni invalidi (oni što su rođeni sa invaliditetom ili su stradali radeći po rudnicima i fabrikama), protestvujući protiv odluke vlade Nedžada Brankovića da im uskrati pomoć od šezdesetak maraka mjesečno pa tako, kao, nešto uštedi. I odjednom, više nisu bile problematične najgore odluke najgore vlade u historiji entitetske Bosne, niti invalidi koji u svom očaju nisu imali izbora nego upasti u ugodnu salu Bussines centra Unitic u kojoj se održavaju sjednice skupštine; ma nisu bili važni ni ekonomski pokazatelji potpune propasti Federacije, niti cunami recesije koji tutnji Bosnom… Poslanik SDA Irfan Ajanović i Silajdžićevo super oko, narodna zastupnica i direktorica Očne klinike u Sarajevu Amila Alikadić-Husović, optužili su Vešovića za, naravno, islamofobiju i zatražili da se zbog priče o hadžiji i slijepcu izvine muslimanima, jer je, kako je i rekla mila Amila, uvrijedio sve pripadnike te vjere; pa je red da putuje od Mašrika do Magreba i svakom ko vjeruje da nema drugog Boga osim Allaha stisne ruku i na tečnom maternjem (crnogorskom) jeziku, kao osvjedočeni ateista, kaže: “Izvini, oca tiâ”.

Nije za utjehu, ali sigurno pomaže: već je Marko Vešović osjetio kako je lako od “našeg pjesnikaâ” postati “kamuflirani četnikâ”. Prijetio je Marku stotinama svojih pristalica neostvareni Homejni – Džemaludin Latić, javno zaželivši da se Vešoviću “zatre sjeme vlaškoâ”. Da Marko nije onaj za koga se predstavlja objašnjavao je i intelektualni Baron Munchhausen, Muhamed Tunjo Filipović, iziritiran njegovim (Vešovićevim) podsjećanjem na rane koljačko-inspirartivne radove Novaka Kilibarde prema kojem je ono Sarajevo u kojem se Filipovića smatra relevantnim uspostavilo vazelinski odnos. Marko Vešović je, sve u svemu, baš kao i Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Dubravko Lovrenović…, bio “našâ” sve dok od literarnog dekonstruiranja, u ovom slučaju, srpskog zločina u Bosni, nije stizao napisati i(li) reći nešto o bošnjačkoj politici i njenim direktnim ili indirektnim posljedicama, vidljivim u svakodnevnim katastrofalnim promjenama i Sarajeva i ostatka zemlje u kojem su Bošnjaci većina.

Marko, Ivan ili Mile bili su ponos i dika našeg naroda sve dok su, kao osvjedočeni antifašisti, izbjegavali da šute i tom šutnjom, kako kaže Vešovićev stih, podržavaju koljače. Antifašizam, međutim, nije jednosmjeran proces i oni su – jer su takvi i jer tako treba i mora biti – govorili i o onome što čine pripadnici naroda sa kojima ne dijele nacionalnost stečenu rođenjem. I tako od “našihâ” opet postali “njihoviâ”, prikriveni i na vrijeme otkriveni četnici i ustaše, “guje u njedrimaâ” za koje smo, eto, bošnjački naivno vjerovali kako su dovoljno pametni da znaju da su tamo gdje Bošnjaci žive svi jednaki, ali da su neki malo jednakiji, da politički predstavnici naroda koji je preživio genocid ne mogu biti u krivu čak i kada zdrav razum kazuje suprotno, odnosno da se o muslimanskim prvacima i njihovim običajima može, ako se već pohvalno ne govori, lijepo šutiti.

Alija Izetbegović je patentirao, a njegovi nasljednici i produkti usavršili sistem paralelnih smjernica bošnjačko-muslimanske politike u BiH. Jedna, nevažna i deklarativna je ona o multietničkom, pa kada bude moguće i građanskom društvu u kojem nacionalnost pojedinaca neće biti od važnosti za njihovu društvenu ulogu i poziciju, odnosno verifikaciju učinjenog i(li) izgovorenog. Druga, iskrena, na kojoj se predano radi od, barem, Bošnjačkog sabora 1993. je ona o muslimanskoj Bosni na onoliko teritorija koliko se može imati. U te dvije Bosne moguće su i komične scene poput one kada je Amila Alikadić pred televizijskim kamerama objašnjavala kako je jedan od ključnih problema BiH nepostojanje građanskog društva, ali i one zastrašujuće situacije iz kojih je jasno da u Bosni po mjeri SDA, SBiH, Dnevnog avaza i Islamske zajednice ima mjesta za nebošnjake koji će svoje pravo na mišljenje plaćati divljenjem “našimaâ” i verbalnim granatiranjem “svojihâ”, dok će se svaka greška kažnjavati javnim linčom od strane pravovjernih medija i intelektualaca specijaliziranih za pronalaženje unutarnjih neprijatelja i domaćih izdajnika.

Nije za utjehu, a i zabrinjava: šovinističke napade na sarajevske intelektualce, pisce i novinare nebošnjačkog porijekla, po pravilu i običaju, osuđivali su preostali liberalni mediji i nekolicina onih javnih radnika koji vjeruju kako šutnja nije zlato i da je Vešović u pravu kada pita: Zar šutnja o klanju/nije pomogla koljačima?. Bez obzira je li riječ o klanju u bukvalnom ili prenešenom značenju.

P.S.
Ispračajući na onaj svijet jednog od prononsiranih sarajevskih kriminalaca, Ramiza Delalića Ćelu, njegovi sljedbenici i poštovaoci nisu propustili reći da je on bio i hadžija, da je obavio jednu od svetih muslimanskih dužnosti – odlazak na hadž u Mekku. No, to što je mafijaški kum, dakle neko kome je otimačina bila zvanično zanimanje, tituliran hadžijom, ni Islamska zajednica ni stranački prvaci nisu doživjeli kao uvredu. Ali to je već neka druga priča…

piše: Emir Imamović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Naš i njihov Marko”

  1. Hvala, Emire, na ovako lijepom tekstu i na neskrivenoj podršci profesoru Vešoviću. Nažalost, njegovi tekstovi koji su uslijedili poslije tih događaja u parlamentu, ukazuju na prenaglašen odbrameni stav, što je sasvim logično, jer niko se ne bi ugodno osjećao da je bio na njegovom mjestu. Fakat nije trebao da skače u vatru i time degradira i sebe i vrijednosti koje je simbolizirao. Trebalo bi mu pružiti još veću podršku, a to najbolje mogu kolege po peru, poput tebe. Ne dajmo ga, jer je on veoma posebna osoba, kakvih nemamo baš mnogo, ni u BiH, niti u cijelom ovom govornom području. Pogotovo je žalosno što su šovinističke svinje, kao njegovi direktni oponenti, danas jaki toliko da je moguće da se sve ovo dešava. Ne treba šutiti, ali treba uložiti i dodatni napor i pomoći Marku da iskulira nad idiotima.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *