Ne opra se obraz dok stolice ne pocrvene

Davno smo zaboravili i pogazili svoje Ruže, nikad ugašene ožiljke. U sebe nakupljamo sve što se servira, čak i vratolomije poput “jeftinih” baštanskih stolica. Strašno je, da strašnije ne može biti to što vajni režiser ne vidi dalje od vrha svoga licemjernog nosa i umjesto da barem ušuti i ne progovara, nakon sve sramote se hvata prizemnosti i nedostojanstveno nastavlja strugati po mozgu onih koji mu se obratiše sa jednostavnim pitanjem, običnim pitanjem – “zašto?”

piše: Nermin Čengić

Sarajevska ruža
Sarajevska ruža
Prođe skoro sedam dana, emocije se skoro smiriše, niko se više ni sjeća, a kamoli da polemiše, pa se grandiozni režiser skupih događaja koji se vide iz svemira, a nije Nemanja, izvolio obratiti puku svojim viđenjem najnovije, ne i posljednje, blamaže kojoj smo svjedoci i čiji smo dio, htjeli mi to ili ne.

Vjerovatno ciljano upitan, jer je ovo što se zove javnost davno odustalo od traženja odgovora i razloga, obznanio je jutros svoje, u najmanju ruku, blesavo vađenje kestenja iz podgrijanog pepela, pa nas je uspio sve svesti u istu ravan, svima nam ugraditi čipove, a našim mrtvima, bez obzira jesu li htjeli biti prisutni ispred popularnog “stejdža” i slušati najveće hitove Dine Merlina i Hanke Paldum u obradi Hora za festivale i opsade, prišiti nepodobnost potomstva koje ne gine za ujedinjenu ideju što je nudi reditelj s nakanom da r pretvori u veliko slovo.

Saznali smo tako da je Pašović sabotiran, ali nismo poimenice saznali ko su svi ti saboteri i strani plaćenici što ne spavaju samo kako bi napakostili liku i djelu imena koje nas možda popusti onda kad postane veliko kao njegova sujeta. Čuli smo da kritičare mahom optužuje za nacionalizam, zaboravljajući se osvrnuti na vlastitu pomućenu svijest kad u jednoj novinarki ugleda nekog ko je njega i sve nas gađao s brda tokom četiri godine.

Pašović, i svi koji su “barem malim dijelom doprinijeli” ovom “projektu”, danas se vade na proizvedenu veličinu, značaj, primjećenost… u svijetskim medijima. Ne znam ko ne bi primjetio zakrčenje jednog grada, pa još glavnog u po bijela dana, pa još na praznik Sarajeva, koji se slavi već desetine godina i baš se nekako, ugodno s korisnim za određeni krug ljudi, potrefi u isti dan kad i godišnjica opsade Sarajeva. Ili sam ovo trebao obrnuti u rečenici, pa reći da je opsada Sarajeva smještena na Dan grada Sarajeva. Hm. Ne znam, sasvim sam zbunjen i strah me je, kao i većinu, da progovorim ono što bi trebalo i što zaista mislim. Možda uskoro Slavni režiser dobije još veći honorar za neku buduću predstavu magarčenja preostalih, pa se ne mognem ogrebati barem za cigare (ne pušim, nego se to tako govorilo i radilo u opsadi, sjećam se).

Posegao je Pašović u ovom navratu i za “big guns” (eng. veliko oružje, nadam se da me ova opaska ne čini nekim anglo-saksonskim špijunom ili agentom tajne sile) pa, da bi ispao uvjerljiviji, u svoju prevaru decenije smjesti Miru, Mikija, Sonju, Đorđa, Natašu, Čedu, sve probrane SRBE koje redovno koristimo (iskorištavamo) i uzdižemo kad progovore ono što bi trebalo i moralo biti normalno da se kaže a izgleda nije, i što bismo svi mi trebali i morali govoriti ali nam izgleda mrsko. Ali avaj. Isto kako se ne obra bostan dok šljive ne popadaju, tako se ni obraz ne opra dok stolice ne pocrvene. To što su crvene boje samo je još jedna uobrazilja. Ubleha, nalik režiserovoj koji se ne zastidi ni pred jednom riječju uplakanih nasljednika onih koje bi Pašović smještao u stolice. Naprotiv, Pašoviću su svi oni koji ne prate, ne poštuju, ne potpiruju njegove megalomanske vragolije, niko i ništa, dok je on presudan zajedno sa saradnicima koji nisu odbili učestvovati u prevari, koji se, pojedini, prečesto prodaju za kašiku supe na kazanu nakostriješene sujete. Ovaj će režiser (baš imamo taj neki usud s režiserima) uskoro biti proglašen nacionalnim blagom, jer ko bi drugi onako volšebno uvalio Hanku u predstavu o suzama opsade i predočio nam njene dirljive pjesmice koje nam je pjevala prije nego se pošla fatat’ noge, a s aerodroma je vratio oficir JNA (znao sam i čin i prezime, al’ da sad ne kopam, dovoljno sam zgađen).

Strašno je sve ovo. Da strašnije ne može. I život(arenje) sadašnjosti i sjećanje, i preživljavanje prošlosti. Lično jako dobro poznajem (ili sam poznavao pošto su ubijeni, pa su sad samo u uspomeni) barem stotinjak onih koji nikad ne bi sjeli na Pašovićeve stolice. Znam nekolicinu onih koji također mogu pobrojati po stotinjak takvih. Dakle, Pašovićeva crvena linija nije bila “iscrtana u ime svih nas” kako se pokušava podmetnuti. Da se htjelo, iskreno i bez predrasuda nastupiti prema Sarajlijama u tom “projektu”, da sve nije bilo obavijeno magluštinom smrdljive tajne, skupio bi se dovoljan broj ljudi koji bi makar doveli do pitanja čemu ta, koliko god impresivna, potpuno nekompatibilna i tuđa, a ktomu još da prostiš i plagirana crvena linija. I kome nas se njome (opet) prodaje. Davno smo zaboravili i pogazili svoje Ruže, nikad ugašene ožiljke. U sebe nakupljamo sve što se servira, čak i vratolomije poput “jeftinih” baštanskih stolica. Strašno je, da strašnije ne može biti to što vajni režiser ne vidi dalje od vrha svoga licemjernog nosa i umjesto da barem ušuti i ne progovara, nakon sve sramote se hvata prizemnosti i nedostojanstveno nastavlja strugati po mozgu onih koji mu se obratiše sa jednostavnim pitanjem, običnim pitanjem – “zašto?”.

Sve bi bilo daleko ugodnije i srcu i duši i sjećanju i pomenu i mrtvima, a i živima, da je cijela zavrzlama zaustavljena na vrijeme i prije nego se desila. Da je umjesto hranjenja umjetničke sujete nahranila dobrodušnost u svima nama, da je svojom skromnošću i toplinom izbjegla da nam dere mozak strahobalnošću i hororističnim aranžmanima pjesama “zvjezdanih” Hanke i Merlina (koji su garant bili preskupi da bi sami izveli svoje popularne koncerte, pa se pribjeglo nešto jeftinijoj ali ne i jeftinoj umjetnosti). Svi bismo mi, koji iskreno držimo do sebe i svojih mrtvih, više volili da nam se ne blokiraju ni pamet a ni ulice, da nam se ne krade a i ne podmeće ukradeno jer ćemo opet mi na kraju ispaštati, dok će lopovi biti slavljeni kao pravedni. Svi bismo da je bolje od ovoga što jeste, da imamo kuveta promijeniti (ne)svijest. Svi bismo da nam se barem ne podvaljuju rečenice poput “nisam znao” kad se govori o plagijatu. Neodoljivo podsjeća na predratno baljezgarenje Dine Merlina kad su ga uhvatili u krađi “Mjesečine”. Ali, valjda se time i vode, da se prašina nikad ne spušta, da se o njima priča i piše, da se pretvore u važne i neupitne, da ih se voli i mrzi, a potpuno je nebitno koje od to dvoje, samo da se prisutno. Potpuno je nebitno da li se u tom naletu optužuje jedan/na ili hiljade, sve dok muzika svira i debela dama će da pjeva. Samo da se govori o veličini djela koje to nije, i koje kao i masu predstava i kulturnih dešavanja, niko ne bi ni primjetio da nije njome blokiran cijeli jedan grad i da se ne desi na okruglu godišnjicu O… zamalo ne napisah Olimpijade… znam da je neki festival u pitanju. Uvjerili su me.

I sad bi bilo poželjno tjerati mak na konac i tražiti da nam se na sljedeću, nejubilarnu, godišnjicu o…psade, voda na česmama (ako je uopšte bude, ne bude li redukcije) eventualno ofarba u neku prigodnu boju, da nam se u hrani pojača brom ili da nas iz zraka zasipaju bombonama. Već najmanje dvadeset godina smo eksperiment. Vremenom postadosmo i izložbeni eksponat. Još želim da vjerujem da nismo cirkuska tačka iako mi se drugačije dokazuje. Sve u svemu, vidimo se za godinu dana, pa ko živ ko na budžetu.

3 Odgovori na “Ne opra se obraz dok stolice ne pocrvene”

  1. mislim da svi oni koji su na bilo koji nacin ucestvovali u tom cinu ” cije granate toga i stolice ” moraju biti izopceni iz javnog zivota … a zgrazavanje ostatka svijeta koji ce taj cin svakako svatiti i kao uvredu na svoj dio pomoci da srpskih stolica na 20 – tu obljetnicu ubijanja Sarajlija bude sto manje , tek ce uslijediti kad ta gadost nad gadostima ” procuri ” Globusom … a pocela je i ja sam jedan od svjedoka reakcija koju proizvodi …

  2. Ja bih Vas upitao, poštovani Čengiću, na koji biste Vi način obilježili godišnjicu, da ste kojim slučajem imali “dirigentsku palicu”?

    Ne mislite da Vas to pitam polemično, kao ljubitelj i zaštitnik ovog projekta. Ne! Recimo da sam u nekoliko navrata i kritikovao razne aspekte tog istog, kad je za to bilo vrijeme.

    Ali, recite mi, kada ste ugledali onaj prizor, one ljude, ono cvijeće, one igračke, onaj vječni vakum, onu kišu i onu dugu…
    …zar niste makar na moment pomislili da krajnji smisao svega onoga možda i nije bio u ideji ili u umijeću Harisa Pašovića?

    Zar niste makar u sekundi osjetili snagu rituala, vibraciju grada i njegovih građana (onih živih), “slučajni” spektakl prirode i elemenata?

    Zar Vas makar to nije malo smekšalo?
    Zar ni taj ritual nije ostavio ništa u Vama?

    Ritual:
    Jedna od najvažnijih karakteristika svake civilizacije!

    Isto kao što je jedan drevni sarajevski ritual, a ostat će još dugo, pljuvanje po svemu onome što se napravi u ovom gradu! Valjalo ili ne.
    Al’ stara je to tema.
    Neću duljiti i o tome.

    Poštovani Čengiću,
    često čitam ono što pišete i vrlo često se slažem sa Vama. Ali nekad mi se učinite kao onaj čovjek koji umjesto da prebere vreću riže, kako bi eliminisao ono malo nečistoće što u njoj ima, fino baci napalm na nju.

    Neke teme vrijede prebiranja.
    Zar ne?

  3. @ Profesor Doktor > Vase rijeci ponistavaju vas nadimak. Besmisleni ste. Cengic cesto pise o takvima. Priberite se. Prijateljski pozdrav iz Antwerpena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *