Nermin Čengić: Crtica o Bosni

Evo nove prilike za pljuvanje. I neka. Drugo šta se i ne zna do proburaziti misao umjesto poslušati je. Takav usud, takva preporuka, takav vakat, zeman, i još nekoliko turcizama koji pojašnjavaju da je period koji živimo sasvim vispren, a čemeran.

Jajce, Bosna i Hercegovina
Cvjetaj Bosno, u mirisu rudi! Iz njeg i ja da napajam grudi!

Elem, gledam, slušam, čitam i glupo bi bilo reći još jedared da ne mogu vjerovati svojim očima jer jedino još svojim očima i vjerujem. A ono što uočavam je neprekidno i sve brutalnije čerečenje jedne sjajne ideje koja je nekoć imala žestoke temelje, a danas i vjerovatno zauvijek će ostati samo urez jednog vremena, kojeg se više nećemo laćati jer nemamo opseg da shvatimo šta je to što hoćemo. Šta je to što bezuslovno želimo i šta ustvari zaista možemo. Osim gatki i naglabanja na temu kojoj svaki od govornika redovno ima svoju nepokolebljivu verziju, kojoj svaki od govornika mijenja i prilagođava tu verziju prema stanju svog želuca (da ne kažem nešto prosto poput guznog crijeva, jer bi kome važnom zasmetalo pa ode mas’ u propas’). Busaju se virtualni profili različitog ranga i nivoa svijesti tom Bosnom. Pođahkad dodaju i Hercegovinu ali je to po prilici i kad se baš svjesno značenja. Mnogima je dosta reći Bosna da shvati kako je sve to isto, sve što je bilo, i da ne treba potrobnije objašnjavati bilo kome jer – Bosna je Bosna. A Bosne nigdje.




I ona slova na mapi bljeđa od drugih, jedva se daju primjetiti od silnih presjeka i granica, polovljenja, prekrajanja, isprekidanih linija koje utoravaju entitete, kantone, opštine… Ne vidi se Bosna više nigdje (izuzmemo li predivne slike za koje vjerujemo da dolaze iz te zgažene zemlje na brdovitom Balkanu). Čak ni oni koji su je poznavali onakvu kakvu je pamtiti bi htjeli, ni oni više nisu sigurni da je ono što znaju fakat ono što jeste, jer prođe mnoga godina i za to vrijeme se sve pogubi u svemu. Incidenti, nesreće, katastrofe, čovjekolika ubleha. Jedni u religijskom zanosu, drugi u monetarnom prinosu, treći u papazjaniji vlastitih misli koje nikako da izbistre ono o čemu su učili, što su znali, a danas nemaju gdje otići ni da se podsjete, a kamoli da znanja učvrste.

Danas se evo, a valjda je to tako uvijek i bilo, Bosnom svojata. I to čini baš svako. Jednima je ta Bosna odbranjena Muslimanija, petima je Bosna ostvarenje dejtonskog sna, osamnaestima je Bosna srpskohrvatska, pardon, hrvatskosrpska težnja i preoblika, a nikog ili sasvim minornim brojem je onih koji od Bosne Bosnu žele jer Bosnu k'o Bosnu poznaju i tu bosansku Bosnu žive. Još manje je onih koji Bosnu znaju sačuvati. Ne bi tu bilo ni po jada da običnog nije stid svega, što eto ta Bosna, koja jedva diše na koricama pasoša, nije više zaslužila ni da joj se pruži barem posljednja šansa. A zaslužila jeste. Toliko je ona gluposti za svog postojanja preživila, odživila i doživila pa ipak ostade živa (ovo naše vrijeme je nesumnjivo pri vrhu top liste udaraca koji joj se upućuju) i zaslužila jeste, Bosna rekti, da je se sad malo i popusti. Da svi namaštani, kolonizatori, pretendenti ohanu. Ali ponajviše od svih da je se kane te vajne patriote. Kad bi je ovi potonji, dakle ‘dokazane patriote’ malo popustili, men’ se čini da bi Bosna k'o i prodisala, počela vraćati svoj oblik i imala šansu da ju se nanovo kuša.




Silni ‘dokazani patriota’, koji ni sva slova nije siguran kako rasporediti, bilo da je unutra ili se probija svana, Bosnu ponajviše izmrcvari. Ne može da shvati da voljeti ne znači gušiti, da maziti ne znači daviti, da čuvati ne znači svojatati, nego onako nazifovsko-halidovski ‘zanesen tom ljepotom’ zgužva je, polomi da, kad/ako se jednog dana izvučemo iz ovog mraka, čudo će biti ako od Bosne išta (pre)ostane. Nego, pustite je nek’ se pati. Nemojte je braniti tako vam svega, posebno ne takvim patriotskim natruhama od kojih se želudac izvrće, koje likovi sumnjive inteligencije i mentalnog zdravlja cifraju i pirlitaju posebno pred sudbonosne datume.

Kao da baš niko na svijetu nikad nije čuo za Maka pa nas se stalno napominje da Bosna jedna zemlja imade i prkosna i bosa i da prostiš… i vrlo, vrlo nesretna! Ali ta je nesreća, vjeruj mi, na njenu sreću. Jer da je sve kako valja ne bi se ovoliko budala razotkrilo, ne bi se ovoliko gluposti isprsilo. Da nesreće nije, živjeli bismo u nekom umišljenom rahatluku pa bi, naviknuti na njeg’, vrlo neprijatnim doživjeli nove olovne kiše i opetovane ‘patriotske’ bježanije. Neka nas ‘vak'ih kak'i smo. I vak'i smo sebi previše, a da smo još deset puta ‘vol'ki, Bosni bi bili premali. Kanite se belaja i dokazivanja davno dokazanog. Nego, o svom se jadu zabavite i sebe liječite. Bosna će, kako je i navikla kad god je svi ostave i svi zaborave, samu sebe izlječiti.

piše: Nermin Čengić

Da sam ptica - Damir Imamovic Trio

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *