Nermin Čengić: Heroji!

Spomene li se da su momci koji se bave sjedećom odbojkom uz dvostruko olimpijsko zlato i evropski, svjetski, reprezentativni i klupski prvaci, neko sa strane bi pomislio da oni žive i rade u fantastičnim uslovima.

piše: Nermin Čengić

Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci
Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci
Još jedna medalja nije nikakvo iznenađenje rijetkim poznavateljima prilika u najtrofejnijem bh. sportu – sjedećoj odbojci. Reprezentativci Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci: Mirza Hrustemović, Adnan Kešmer, Adnan Manko, Asim Medić, Benis Kadrić, Dževad Hamzić, Ermin Jusufović, Ismet Godinjak, Mirzet Duran, Nizam Čančar, Safet Alibašić i Sabahudin Delalić, nikad ne fale, nikad ne razočaraju, iako ih redovno nipodaštavaju i sjete ih se isključivo u trenucima postizanja konačnih rezultata. U procesu je pažnja izostala.

Prečesto ignorisani od svih koji su im dužni pomoći, nepopraćeni od medija koji sad, u trenucima slave ubiru marketinške novce na gladi bh. stanovništva za sjajnim naslovima, a stado ko stado uzima samo ono što im se polaže pa i ne primjećuju da i prije naslova, tamo negdje u zapećku postoje ŠAMPIONI, istinski neoskrnavljeni, neplaćeni, nepodržani heroji, koji svojim srcem, čistim srcem, osvajaju titule, donose medalje, utopljavaju duše svih kojima je duševna toplina više nego potrebna.

Da, sada svi vrištimo da smo ponosni što smo Bosanci i Hercegovci. Sada svi zaboravljamo svakodnevnicu, laž i obmanu što političku što sopstvenu, zanemarujemo licemjerje u kojem i od kojeg živimo, i plačemo od sreće što je ime Bosne i Hercegovine ispred svih na jednom prestižnom takmičenju. Što se zastava podiže uz himnu kojoj se još ne zna teksta. Ushićeni smo gledajući kako se zastava Bosne i Hercegovine klizi za podiok iznad ljutog Irana za koji igraju profesionalci i Njemačke koja ima snage ulagati u sjedeću odbojku kao u svaki drugi sport. Sve ono što kod nas nije i čega kod nas nema. Ali mi imamo heroje.

Imamo istinske HEROJE, a to heroji se ne odnosi, kako bi mnogi pomislili, na ulogu takmaca u prethodnom ratu gdje ih je većina pogubila stopostotnu sposobnost tijela. To je prevaziđeno i ta priča više nigdje ne prolazi i niko je više ne sluša, koliko god bi to bilo neophodno, posebno u slučaju mlađih agresivnih generacija okupanih nacionalizmom, koji samo ratu voditi može. Ovo HEROJI se odnosi na istinsko herojstvo življenja u sasvim ignorantskom društvu koje nakon barem deset godina raznolikih akcija vezanih za olakšanje života osobama s invaliditetom, nikako ili sasvim parcijalno pristupa problemu, rješavajući ga uglavnom prema potrebi i namjerama vlasti da izganjaju novu podršku na izborima. Da, osobe sa invaliditetom jeste posebna kategorija stanovništva, i oni jesu istinski HEROJI ŽIVOTA, a u ovakvom okruženju postizati i vrhunske sportske rezultate jeste istinsko herojstvo. Za to ne trebaju ratne zasluge. Herojstvo je svakome živjeti u ovoj državi koja ni sebi samoj neće ili ne želi pomoći.

Veličanstven je osjećaj pobjede. Svaka pobjeda makar bila i fudbalska nad nebitnim Lihtenštajnom, ili košarkaška velikom razlikom u prepunoj Skenderiji u nebitnom meču protiv Rumunije, pobjeda je koja donosi osjećaj zadovoljstva. Međutim, svojoj zemlji pridodati naslov OLIMPIJSKE POBJEDNICE, pa još po drugi put u historiji, to je vrijedno višeg od poštovanja i jačeg od ponosa. To je vrijedno posvećivanja apsolutne pažnje radu i pripremama sportista koji se bave do prije petnaestak godina nama nepoznatog sporta – sjedeća odbojka.

Spomene li se da su momci koji se bave sjedećom odbojkom uz dvostruko olimpijsko zlato i evropski, svjetski, reprezentativni i klupski prvaci, neko sa strane bi pomislio da oni žive i rade u fantastičnim uslovima. Rijetki, koji prate život i rad ovih hrabrih momaka, sasvim dobro znaju koliki su njihovi svakodnevni problemi, koliko je mučno posmatrati njihovo kretanje na bilo koje takmičenje, kada se sredstva iznalaze tek nekoliko sati pred polazak. Jednom prilikom su na daleki put poslati autobusom, pa su u inat svima donijeli medalju. To je stvarnost, naša stvarnost od koje se ne da pobjeći.

Ignoratska politika je svemu zagorčala život u ovoj zemlji. Sport ne treba posebno napominjati, posebno ako se prisjetimo zavrzlama, koje još uvijek traju (istina manjim intenzitetom) oko Fudbalskog saveza, urijetko sasvim jasno i nedvosmisleno upletenog u kriminal i politikantstvo ovih prostora. Tek dolaskom autoriteta kakav je Ivica Osim, djelimično se stalo u kraj fašizmu koji ovdašnjim fudbalom migolji već dvadesetak godina. Isto je ili gore, iako nevidljivije, u svim ostalim sportovima u Bosni i Hercegovini. Tek, u sjedećoj odbojci niko ne može pronaći ni primjese bilo kakve negativnosti. Klubovi sjedeće odbojke oba bh. entiteta i pored svih blokada sarađuju i igraju međusobne utakmice kad im se ukaže prilika. U sjedećoj odbojci se ne vrte veliki novci, pa kriminal nije zainteresovan za ulazak i rasturanje jednog od rijetko zdravih tkiva u Bosni i Hercegovini. Bilo bi dobro da tako i ostane. Dovoljno im je što moraju da se bore sa izostankom podrške, koja bi da je ima bila manja od cijene luksuznog automobila jednog pišljivog kantonalnog ministra. A šta će ministri ako se svjetski, evropski, olimpijski, reprezentativni i klupski pobjednici namire od novca za njegovu limuzinu? Moraće biciklom.

Ne treba zaboraviti i bijes koji je kod velikog broja gledalaca izazvao Javni RTV servis Bosne i Hercegovine sinoćnjim emitovanjem kombinovanog prenosa OLIMPIJSKOG FINALA u sjedećoj odbojci i revijalne košarkaške utakmice. U ključnim trenucima londonskog finala vajni je režiser prebacivao na košarku. U momentima kada se u Londonu lomio rezultat, a gledaoci željeli barem preko malih ekrana prisustvovati prvom direktnom prenosu meča reprezentacije u sjedećoj odbojci na državnoj televiziji, ponuđene su reklame sponzora čije proizvode mnogi više nikad neće ni pogledati, a kamoli pazariti i već u prvoj četvrtini riješena košarkaška utakmica. Lijepo je uvijek pogledati egzibicije Teletovića, Wrighta i ekipe, ali ne u trenucima kad Mirza Hrustemović, Adnan Kešmer, Adnan Manko, Asim Medić, Benis Kadrić, Dževad Hamzić, Ermin Jusufović, Ismet Godinjak, Mirzet Duran, Nizam Čančar, Safet Alibašić i Sabahudin Delalić od nas trebaju svu moguću energiju kako bi došli do cilja protiv jedinog zaista ozbiljnog protivnika u sjedećoj odbojci na svijetu.

I pored svega, heroji su uspjeli, učinili nas još jednom, barem na trenutak najsrećnijim ljudima na svijetu. Istina, dali su i šansu političkim ljigavcima da se prišljamče i iskoriste ovaj sportski uspjeh za svoje skaradne izborne ciljeve. Pratite sad kako će se kandidati za prijesto odjednom sjetiti naših odbojkaša i nastojati sebi pripisati komad svega. Naravno da im ne treba vjerovati jer sreća koju osjećamo i podareni osmjesi nas ne smiju pomesti da zaboravimo sivu svakodnevnicu i probleme koje, prevashodno politika svojim nedjelovanjem tradicionalno priušti i nama kao i našim najtrofejnijim sportistima. Sreća je naša da barem imamo te ljude čija imena moramo napamet naučiti, jer oni to svojom upornošću, inatom i rezultatima itekako zaslužuju. Zapamtite i vi: Mirza Hrustemović, Adnan Kešmer, Adnan Manko, Asim Medić, Benis Kadrić, Dževad Hamzić, Ermin Jusufović, Ismet Godinjak, Mirzet Duran, Nizam Čančar, Safet Alibašić i Sabahudin Delalić! Eto, i zato su oni Heroji!

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *