Kategorije
Izdvojeno

Nermin Čengić: I opet svi za reformiste

Patnja vam je u krvi, potlačenost vam je u genima, robovanje je jedina istinska vjera kojoj se klanjate. Već dvadeset godina se napinjete, čas ovamo, čas onamo. Potpišite kapitulaciju, da se više ne zajebavamo.

Brain Drain
Brain Drain
piše: Nermin Čengić

Stvarno nema smisla nastavljati iole kulturno ophođenje sa eventualnim čitateljstvom ovih redova. Posebno onima koji su uspjeli dokazati da su potpuno bezoblična masa budala, koji se uporno odlučuju na bauljanje rupetinama i tapkanje u mjestu, istovremeno očekujući da će im se desiti dobrota – nešto što već pade u zaborav. Zaista je besmisleno nastavljati upiranje u isti neprobojni zid bezličnih prokletnika, koji se obezbjeđuju čoporima umjesto da se obogaćuju ljudima, koji se masakriraju iz dana u dan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, od izbora do izbora. Da, tebi ovo govorim, dragi čitatelju. Tebi, koji si već vidjevši moje ime ispred ovih redova svakako očekivao neko pljujvanje, neke psovke i nedostatak bilo kakve tolerancije. Eto, nikako ne mogu da se pomirim da ljudska vrsta sebe uporno vodi u konstantne tragične situacije sterilnosti od smisla.

Koliko je zapravo ništavan taj utučeni ljudski um, koji odabire uvijek loše, koji ne uspjeva da metamorfira u bilo šta osim uklete bojazni i drhtavog straha. Vječito isprepadan nečim čega ima ili nema. To, na koncu, nije niti bitno jer postupcima, koji se retardirano ponavljaju nakon svakog odabira, apsolutno je anulirana potreba za objašnjenjem i opravdanjem.

Bojte se sebe. Slobodno živite u strahu. Već dvadeset i kusur godina bojite se samih sebe. Ne, ne bojite se vi ni noža, ni neprijatelja, ni sažaljivih božanstava. Nipošto. Bojite se sebe i u tom vječnom magnovenju pomjerate se oko svoje osi i ne znajući da vam je muka od tog sopstvenog pokreta. Krivite njih, a ko ste vi? Krivite mene, a šta vi radite? Krivite sve na što naiđete, samo ako vam je potrebno opravdanje za bilo šta. I opet, navikli ste, križuckate uvijek ista imena, mažete se uvijek istim ratnim bojama, uporno ste smežurani i tupi da nemate kud i kome pa tražite umišljeno iste. Ko su isti? Svi su isti? Nije valjda baš tako. Jedni su ipak malo istiji od istih, zar ne? To vi znate.

Šta ćete sad? Hoće li još jednom usljediti tradicionalna jadikovka kako ste ama baš svi glasali za naprednije nego su rezultati pokazali? Ili ćete konačno priznati da ste niškoristi, da vam se mozak osušio, da nemate hrabrosti pogledati sebe u oči. Onako ljudski se sagledati. Ljudski! Ne plemenski! Ne kako su vas ubijedili, već onako kako i kakvi jeste. Od krvi ste i mesa. Zaista jeste. Bez obzira koliko se opirali i odbijali priznati da su sve te vaše nabildane pobjede ustvari porazi. Vi jeste poraženi. Do nogu. Potpuno poraženi i degradirani za sva vremena. Pa, odustanite konačno od tog prezirnog pogleda. Priznajte da vas ne zanima ništa osim gutanja suhe zemlje i prošenja za kap vode. Biće lakše svima. Nećemo se morati zamarati tamo nekim – izborima.

Predajte svoje dokumente, uobličite sve te tvrde plastične kartice u jednu veliku. Ogromnu na kojoj će stajati jedno ime. Prezime vam i ne treba. Niti bilo kakav broj. Adresa? Ta man'te me, molim vas. Jako dobro znamo gdje postojite. Prestanite da se lažete. Službeno pristupite tom svom umobolnom kolektivu, svi do jednog. Ko neće neka ide. Obezbjedite im bezbolan odlazak. Neka idu i nikad se ne vrate. Neka vas ostave na milost i nemilost preostalim vrletima i brzacima, koje još niste uspjeli rasprodati. Jedino još ta priroda daje neku sitnu nadu, neku šansicu da će vas neko tako rogobatne savladati. O, drevni bogovi trokutastog plemena. I svak svom ćošku! Neka ćoše misli za vas. Glave vam svakako ne trebaju. Prodajete ih već dvadeset godina, već su se i utrunile. Umjesto ljubavi i slavlja na koncu odabirete vječite sukobe. Uvjerili su vas da je matematička većina važnija od veličine srca. Potpuno su vas u to uvjerili. Pa čemu onda glava? Čemu mozak? Prodajte ih. Pojedinačno ili u paketu. Ima dovoljno ljudi u bijelom svijetu, koji bi za praznu glavu bogatstvo ponudili. Mozak, samo ako nije sasvim sasušen, dajte za kilo leblebija.

Sad je već mrak. Potmula tama što tvori crnu rupu iz koje povratka nema. O, fatalni birači gluposti, zaskočite se! Ne trpite ništa. Nabavite sva oružja, nasjeckajte protivnika. Djecu još uvjerljivije učite da je dobro biti lud i nepokoran, čak i kad razloga za takav pokaz nema. Drmnite konačno o ledinu i porušite gradove, spomenje i znamenje. Zatrite put sjećanju i ogradite se u te svoje međe i torove. Podignite kule i zamkove, pa zdravo pripucajte. Riješite ove beskonačne produžetke, majku mu, da se publika ne pati. Modra i bolna im je stražnjica dok vas posmatraju već dvije decenije kako se glođete i ne želite napraviti niti jednu jedinu promjenu. Bilo kakvu. A pričate. Usta su vam puna želje. Obećavate samima sebi gluposti poput razuma. Tradicionalno prelako odustajete od pokušaja. I neka. Konačno je odzvonilo. Zakucali ste posljednji klin.

Dajte, dajte, pokradite i isprodajite konačno sve što vam je oku zapelo. Ne dopustite ni san o mogućnostima, o veličini i zavičaju. Predajte domovinu rasparanu po sredini. I ono još malo. Čije god to malo bilo prisvojite i dajte, konačno, riješite se briga. Patnja vam je u krvi, potlačenost vam je u genima, robovanje je jedina istinska vjera kojoj se klanjate. Dajte više, dajte. Već dvadeset godina se napinjete, čas ovamo, čas onamo. Dajte, konačno pristanite i zvanično. Potpišite kapitulaciju, da se više ne zajebavamo. Predajte sve što vam je ostalo. Prestanite se kurčiti svojim lažnim patriotizmom. Prestanite naricati tu priglupu nostalgiju. Proklete bezosjetne životinje! stoko zapjenjena! gmizavci uškopljeni! Ili kako se već volite nazivati – bošnjačine, hrvatine, srbende! Više ne ličite ni na ljudska bića. Stuhe prejeftine. Na sprdnju i smrad ste navikli. Za sprdnju i strah ste rođeni. Od svježine zraka vam se manta do samrtne postelje. Od širine svijeta vam je muka. M'rš u te svoje torove da se ne izgubite! I ni riječi više da vam je loše! Više vam ni ja ne vjerujem.

protest.ba

Jedan komentar na “Nermin Čengić: I opet svi za reformiste”

Poštovani , bojim se da sve to sto ste napisali a mi procitali je upuceno na pogresnu adresu . Zasto to kazem, pa vidite, oni kojima je upućeno ovo vaše pisanje hocu kazati namjenjeno, nikada neće niti jedno slovo iz vašeg tekst ni vidjeti a kamo li procitati.Da ne bude nesporazuma, uptpunosti se slazem sa Vama i da sam ja pisao ovaj tekst vjerovatno bi bilo i zescih rijeci , toliko , s poštovanjem Vas citaoc.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *