Dokle da sa strahom hodamo ulicama – ne toliko zbog nesigurnosti, kojom glavni grad Bosne i Hercegovine vrvi, koliko zbog neugode koju opravdano osjećamo dok nas prate pogledi raznolokih tipusa što nam obećavaju bolje od goreg, vodeći nas u gore da bi nam bilo bolje?
piše: Nermin Čengić
Do jučer sam mislio da imam druga s kojim mi ne bi bilo mrsko krenut u bilo kakvu akciju revijalnog ili konkretnog karaktera, a kontra svih zala ovog svijeta, počev od zlonosnih mahalskih rupa, preko nasušne borbe protiv fašizma, pa sve do postmodernističkog fajta za ukidanje lova na tuljane. Od jučer, shvatih, nemam više druga, jer je nadležni sud u mom rodnom gradu odlučio da je moj drug počinio krivično djelo. A ja, valjda je poznato, sa kriminalcima ne želim da imam nikakva posla osim ako su na suprotnoj strani. Ime mog, sad već bivšeg, druga je Darjan Bilić i pripada, konačno je kristalno jasno, terorističkoj anti-papirnoj grupi pitomog naziva Akcija Gradjana. Inokosnom Darjanu je tako, molim vas lijepo, naumpalo da počisti Sarajevo. Za tu priliku je angažovao i brutalnu Leilu Šeper, a sve u cilju skidanja plakata prekrasnih i nadasve jebozovnih faca, koje su se odlučile kandidovati na izborima održanim u oktobru 2012. godine, u cijeloj Bosni i Hercegovini, dakle oba entiteta (izbori su jedina stvar koja se u BiH dešava ujedinjeno, a i to silom prilika jer se ta izborna kasa otvara samo jednom u dvije godine). Skidanje oštampanog fotošopiranog lika i smanjenog podbratka je ponajviše zabolilo načelnika jedne od sarajevskih opština, imenom Nedžad Koldžo, koji je na ime svoje duševne boli riješio da se ultimativno obračuna s teškim kriminalcima, Darjanom i Leilom, šmekajući ih policiji, a zatim i sudu, u nadi da će tako povratiti ugled i pare utrošene na nepropisno plakatiranje.
Zbogradi istine, još jednom treba istaknuti da predmetni plakati medju kojima je bio i pokoji samog načelnika Koldže jesu bili postavljeni na nepropisnom mjestu i, kako to obično biva sa predizbornim folklornim elementima, teško su zagadjivali vizuelno i okolišno zdravlje ljudi, životinja, prirode, pameti… Takodjer, jesu bili nakarada i uvreda gradu, a za Sarajevo se još uvijek vjeruje da je grad. Medjutim, za tu rabotu NEnadležni (valjda i neopremljeni) teroristički dvojac, Darjan i Leila, molim vas lijepo, nadjoše za shodno da svojim primjerom pokušaju uticati na s(a)vijest onesvještene opštinske, gradske, kantonalne, entitetske i, ako takvo nešto postoji u BiH, državne vlasti. One vlasti, koja jedva da ima pameti da valjano opljačka gradjane i do temelja destruira i rasproda ovu (skoro pa) državu, a kamoli još da nadje vremena (i pameti) da se bavi svojim poslom i nešto uradi na poboljšanju bilo čega, a kamoli svakodnevnice tih gradjana (kako to gorko zvuci), tačnije stanovnika sela i gradova kojima upravlja u ovoj tradicionalno ´napaćenoj´ balkanskoj zemlji.
Nadležni sud, koji je zatrpan svakojakim (daleko važnijim i težim) slučajevima, prilično brzo je slučaj u kojem su ´sramotne´ uloge odigrali Darjan i Leila, izbacio na površinu i odlučio da zada konačni udarac ovdašnjem grozomornom terorizmu aktivizma. U svojoj prilično brzo donesenoj presudi sud je izveo zaključak da se nadležnost mora poštovati. E pa, bravo, sude! Zaista je tako, i ja se s tim slažem u potpunosti. Kao što se svako mora složiti da su Darjan i Leila pokazali posebnu količinu surovosti prilikom akcije uklanjanja nepropisno postavljenih plakata na posebno drzak način, što će ih i koštati, svakog po 60 KM, skupa 120 KM. Ipak, mislim da je ta kazna mala. Premala. Da je trebalo dodati barem još jednu nulu na cifru, te dodijeliti heftu-dvije strogog zatvora na hljebu i vodi, a kad izadju natjerati ove krvoločne plakatne kriminalce da vlastitim jezicima ponovo prilijepe ono što su skinuli tamo gdje su skinuli, dopuštajući ovaj put nadležnim službama da to kako treba poskidaju. Nadležno. Poznajući od ranije te nadležne službe u akciji i njihovu revnost u izvršenju zadataka, načekali bismo se nekoliko godina da se takvo šta zaista i desi, pa bi vjerovatno i samo superljepilo prigodno odabrano za tu priliku predložene plakatne održivosti odlučilo da popusti (kaže se, pametniji popušta) pred najezdom neke nove poplave ili snijega koji takodjer čekaju da ih neki nadležni preduprijede ili spriječe. Ali to nije nešto oko čega gradjanin treba da brine. Njegovo je da sluša, da se povinuje, da ne romori i ne govori. Da šuti i trpi dok mu se o glavi radi. A izbori, na kojima, kažu, sam birač (u BiH pretežno glasač) ima priliku da mijenja i sredjuje, jesu institucija gdje se, opet kažu, gradjanin može ispoljiti u svom punom kapacitetu.
I neka je tako kako kažu, ali, šta da radimo u medjuvremenu, u pauzama tih famoznih izbora, dok nas sa svih mogućih i nemogućih mjesta zatrpavaju svojim prodornim telećim pogledima obješeni besprizori poput glavuše popularnog i za ovu priču usko vezanog šmekera (Šmekeri su nekad bili otpad, danas su na vlasti. Jebi ga.), dežmekastog gorostasa Nedžada Koldže? Dokle da sa strahom hodamo ulicama – ne toliko zbog nesigurnosti, kojom glavni grad Bosne i Hercegovine vrvi, koliko zbog neugode koju opravdano osjećamo dok nas prate pogledi raznolokih tipusa što nam obećavaju bolje od goreg, vodeći nas u gore da bi nam bilo bolje? Pa, valjda da sačekamo opet neke nadležne da rade svoj posao, i da konačno budemo potpuno zatrpani smećem od kojeg bi se i deponija postidila.
Istovremeno, ne trebamo stati na osudi Darjana i Leile, nego nastaviti sa kažnjavanjem svih, istina prilično malobrojnih, savjesnih gradjana kojima je već sasvim prekipilo, dok većina ni da podrigne, jer ne zna da može. A svako onaj ko zna da može, ko se usudi da smije ili, gluho bilo, nešto zaista i uradi, ima da bude kažnjen. Strogo i bezuslovno. To je ta pravda, i to je Bosna i Hercegovina. To je čudo balkanske demokratije, i to smo mi u svoj svojoj tišini iz koje nam, čini se, nema spasa. Gušimo se u smeću svake vrste, gubimo vid klaparajući ulicama uljepljenim žvakaćim gumama koje povraćamo u vlastita pluća. Dok se nadležni ne smiluju da se u prvom redu sjete, a zatim i odluče da samo rade svoj posao. Eh, kad bi svako samo radio svoj posao.
Na sramotu ti, sad već bivši druže Darjane. Na sramotu i tebi Leila, koja mi, srećom, nisi stigla biti drugarica, inače bi i ti sad bila bivša drugarica. Dodatno, zahvalite samoljubivom šmekeru, Koldži popularnom Nedžadu, što vam ukaza na pravi put ravnodušnosti kakvu jedan ´obični´ gradjanin, jedna šuša – rulja – ovca … mora šutke i revnosno pokazivati dok ga nezaustavljivo troše iz dana u dan. Dok mu srce vade, on ima da šuti i da strpljivo sačeka trenutak kad će ga strefit´ neka nova spodoba sa masnog prevelikog papira zabijenog na vrata svježe-fasadirane Vijećnice ili zlokobno zatvorenog Zemaljskog, pozivajući da udje u novootvoreni tržni centar i po najpovoljnijim cijenama otkupi svoju dušu. Jebi ga.