Nermin Čengić: Mirko Kovač

Rekli su mi da je majka izgovorila kroz suze radosne: ‘Ne kmeči, čedo, život je tek počeo. Godine plača su pred tobom.’ A otac je u svoj kalendar, kao u knjigu matičnu upisao datum, uneo podatke o vremenu i dometnuo svoju misao: ‘Ko se rodi ovde, jebo je čvorka.’ (Evropska trulež, 1986)

piše: Nermin Čengić

Mirko Kovač (1938 - 2013)
Mirko Kovač (1938 – 2013)
Ta vijest me dočeka sinoć, u prilično ‘veselom’ raspoloženju. Loša vijest. Ružna. Tužna. Zašto baš sad? Valjda da malo prizove ljudsko biće i da, kad mu je relativno dobro, pojasni kako baš tad može sve biti zatamnjeno. Gubitkom. Umro je Mirko Kovač.

Eh, koja smijurija. Kako može da umre neko čije izgovorene ‘rime’ jesu sasvim bezvremene. Da, shvatam da je porodici teško, siguran sam daleko teže nego bilo kome iz ostatka privržene mase.

Meni nije teško. Znam čovjeka. Je li bitno što ga ne znam lično, kad sam kroz njegove literarne igrokaze spoznao daleko više nego mnogom pođe za rukom ličnim pregledom? To ne znam. Ali, znam čovjeka. I šta to bilo ko može reći o Mirku Kovaču u tom trenutku fizičkog izostanka tog vanrednog pisca? Šta reći do pukog navođenja biografskih podataka što se ovdje neće desiti jer ljubomorno čuvam svoje znanje koje se stiče čitanjem. A prepričavanje bi tek upropastilo kompletan trud.

Mirka Kovača treba čitati da bi ga se razmjelo. Ili, da kažem, iščitavati dok vam ne pođe za rukom da ga upoznate. Šta, uostalom, znate o čovjeku koji vas je u jednom važnom trenutku (i) kultivisao? Ne znate to? Ta Kovač je jednim od najznačajnijih ovdašnjih. Sramota je to ne znati. Naravno da je sramota. Tako će biti i sa mnogima koji su se povukli u nekom trenutku kako ne bi remetili vaš nered. Jer da vam se povinuju, da vas svakodnevno obasipaju svojim, a vašim, otkrovenjima jedostavno nije rješenje celotnog kolopleta. Mirko nije bio od onih koji bi vam bezrezervno podilazili, niti bi mu se to činilo ogromnom ulogom u postojanju na svijetu bez imalo skrupula.

Eh, kako je Kovač dobro pisao o temama za koje ga, inače, nikad ne biste odredili za komentatora – što zbog vašeg straha, što zbog vaše nesigurnosti, što zbog te uboge tendencije da čovjeka ne zanimaju banalne stvarčice i teme. Al’ je znao prepoznati potencijal i u najbesmislenijem. Mirko Kovač vam je činio uslugu time što se izdigao i pričao o stvarima onako kakve one jesu, a ne kako biste željeli da čitate. Zato, o prestrašna većino, često i niste baš slušali o tom Čovjeku. Među Ljudima.

Književnik, profesor, novinar, sve je htio biti i bio je. Jer je imao čim i znao je kako. Nagrađivan? Suludo je pomisliti da je i najfrigidniji žiri mogao ostati imun na neumitnost i neizbježnost spoja riječi koje je nudio veliki Kovač. Da, htjeli su ga na sve strane, a on je ostao jak, dosljedan i smion, kako to biva s velikanima, da se nikome ne ‘nađe’. Ostao je svoj. Do kraja. Eto to – velikan, riječ je koja se inače pripisuje zaista veikima. Ili bi to tako trebalo biti. U poplavi svakovrsnih ‘velikana’ red je da prošvercujemo i jednog stvarnog, bitnog, koji je zaslužio svaki segment te upečatljive titule. Mirko Kovač mora biti makar velikan u našoj istoriji/historiji/povijesti. Inače smo vječno izgubljeni.

Još ću samo prispomenuti da je tamo neki beznačajni Henri-Marie Beyle svojedobno izjavio kako –‘Zlo na svijetu ne prouzrokuju oni što kažu sve što znaju, nego oni koji kažu više nego što znaju.’. Ne znam što mi je baš Stendhal pao na pamet, ali znam da je Mirko uvijek govorio samo sve ono što zna. Eto.

Sarajevo, august 2013

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.