Nermin Čengić: Paradoks privida i stvarnosti

Nisam predugo na ovom svijetu,
al’ sam u jedno potpuno siguran:
Kiša nikad nije uludo padala.

Nermin Čengić
Nermin Čengić
piše: Nermin Čengić

Privid

Misli se množe k'o mravi
što napuštaju mravinjak
izazvani toplim danom.
Prizori i zvuk se čine usporenim.
Jesmo li već shvatili
da bolje čujemo lijevim uhom,
da desno je zagušeno ljepljivom smolom
balzamovane truleži fašizma,
začuđenog što je u centru zbivanja,
vabljenog da ponudi spas.
U fašizmu je spas?
Tako sleđena misao se vraća u mravinjak.

Nije toplo iako je dan.
Kiša i tremor uobičajenosti već od izlaska sunca,
koje danas nismo ni vidjeli kako treba,
haraju mikrokosmosom jednog podneblja
što se vjekovima otresa od svega, ponajviše sebe.
Negdje u dubini početne svjetlosne tačke,
gdje je sve to krenulo,
previdom vođena, vrsta je odabrala put
kojim se lakše ide,
a teže (prije nikada, ili nikamo) stiže.
To joj je usud.
To joj je izbor.

Nesvjesnost za svjesnost.
Čemu kritika već donesene odluke?
Ucrtavanje doba koje se mjeri prelomima milenija, vijekova,
čak dekada ukoliko postane pretjerano dosadno.
Danas je jučer koliko je i sutra danas.
Repeticija stigme, ustanak bluda,
podvlačenje crte na mjestima gdje ni vjetru nije ugodno biti.
Vjetar je svemožan, susretljiv,
dirka i čeprka kose pogubljenog bića.
Bilo je živo.
Bilo je.
Vjetar: paklenski drug vatri, a ugodni neprijatelj dimu.

Činilo se sasvim primamljivim ugrožavati sebe i druge,
dok se nije stiglo do tačke
kada ugroženost postaje životnim stilom
i prenapregnutu samovolju pretvori
u službu većem gospodaru
od bilo kakvog što do sad je vidljivim i osjetnim bio.
Urlaju šapatom svoje pjesme
o nesagledivosti celotnog imaginarija
kojim se hrane iz dana u dan, iz godine u godinu.
I poslije dunjalučke smrti ostavljaju sjeme
kojim nasljednici zasipaju besplodne njive gdje,
kao korov, izrastaju snovi umrlih.

Do daha je teško doći
kad nebo bokalima vode zasipa usta,
kad vodikova masa zapljuskuje glomaznost riječi,
nečujne i zagušene nepropusnom zavjesom.
Zrikave oči u potrazi za suncem
čupaju oblake kao vatu
iz pakovanja kupljenog na akciji
za cijelih deset posto popusta
na slaganu vrijednost.
Da li će sunce još ikada izaći?

Stvarnost

Dani su ispruženi. A kratki.
Prekratki da ih se iskoristi, predugi da ih se sažme.
Ususret suzama krenuli su još jedared
pomični organizmi što se teritorijama gađaju
kao oljupinom od košpica u sjemenari gluposti,
koje gutaju – predugo da bi se mogli udahom izvući,
prekratko da bi bilo jasno kako glupost odavno više nije gost.
Već domaćin koji im daje svaku priliku
da posjećuju svoja groblja o značajnim datumima.
Groblja prošlosti
koju danas sanjaju i priželjkuju.
Groblja jučerašnjice
što je pokosila previše života
da bi bilo oprošteno,
a uvijek premalo da se ne bi opet dogodilo.
Jer događa(će) se.

Vole reći da ih je ubijao slet,
ne žele vjerovati da ih danas ubija nepripremljen let.
Tri grada, sasvim ista, sadrže jednak broj budala i šutljivih,
zbilja ih se ne bi dalo razlikovati da ih se ne poznaje izbliza.
Možda bi bilo pretjerano reći da ih bilo ko poznaje
jer se sva tri mijenjaše tako žustrom naivnošću
da su danas i sebi nejasni.
Tri grada potpuno bliska, sasvim ista,
a različitim frekvencijama putuju cestom
od vakuuma i ustajale svemirske prašine.
Iz tri razloga plaču, a njihove suze nisu jedinstvene,
jedni drugima ih ne priznaju,
ili ih barem izbjegavaju.
Svaki od tri grada se kani svojom državom postati.
A čemu je onda gradom ako će gladovati
za zelenijom travom od one kojom se napasa već koliko.

Ne postoji pamet koja može obujmiti svakovrsni ugao pojedinačnog izraza.
Ne postojati ovdje znači ne biti vidljivim.
Sasvim je jasno, ili bilo bi pretenciozno izbjeći pretpostavku
da negdje u daljini, koju dosegnuti niti jednom ispisanom brojkom ne možemo,
zaista ima ta pokretačka energija,
kako je Tesla volio zvati – Centar Znanja.
Ne treba sumnjati iako sumnjati se mora;
ta sumnja nas čini smislenima.
Nego, u tom Centru, cijelo ovo prenemaganje aktuelnosti
sasvim sigurno pribilježeno je i predviđeno.
Eh, da je stići do tamo
s načetom crveno-plavom Pelikan gumicom u ruci
i pobrisati nekoliko redova.
Ili barem, ima li se snage, počupati nekoliko stranica.
Čisto iz inata i nakane da se namjesti tako
kao da se besmisao nije ni desio.

Prijedlog, dakako, nije bez nedostatka
jer čupanjem besmisla bi se počupalo i iskustvo besmisla.
Ima li voljnih iskušenika kojima bi smetalo
izgubiti iskustvo kojim ga izgrebaše proteklih desetljeća.
Posmatrajući većinu,
začepivši nos pred njihovim zaboravom,
činilo bi se da nema. A opet,
taman kad se odustati,
naiđe neko ko ulije šolju kafe,
pa se nastavi gdje odustat se htjelo.

Stvarnost privida

Koliko je stvarno ono što vidimo,
a koliko je prividom,
strah je početi utvrđivati.
U okruženju gdje mutave plovke i šištavi gusani
prekrajaju šablone i utiru nove i novije puteve,
sasvim je nezahvalno biti svjestan
i željeti doći do rezultata bez predrasude
i prethodno iskazane želje za ishodom.
Naravno da je svakom draže da je veselije.
To opet ne znači da veseljem treba negirati stvarnost,
da se zarad trenutnog olakšanja smije
izbjegavati postojanje evidentnog.
Šta vide, šta vidiš?
Koliko su percepcije paralelne,
koliko se sudaraju, a koliko se sasvim razilaze
od polazišta gdje se odlučuje o sljedećem koraku.

Gaziš kamenu ploču koja je tolike godine lizana
i skoro do providnosti izlizana.
Stavljena je tu kad je moćan odlučio da mu se ide čvrstim tlom
umjesto poluživom blatnjavom džadom.
Iščupan je iz srca hridine, planine, zemljine,
kako bi stigao pod noge onome koji svjesnim se smatra,
a ne uspjeva se oduprijeti težnji za zamagljivanjem svjesti.
Utrnuće masivnim zavjereništvom nepokolebljivog pastira,
odabir je onog koji bi da sazna svoju budućnost,
a ni sadašnjosti još svjestan nije.
Čemu misao i čemu briga kad servirana je razbibriga?
U razbibrizi kao takvoj nema ništa loše dok god nije dosadna.
Međutim, savremeni laici i neinventivna sujetala tek dosadu nam nude.
Negirajući provjereno kvalitetne vrijednosti, uvode nove,
toliko porazne i prazne da ni same sebe ne mogu održati,
a kamoli da održe cijelu jednu vrstu na izmaku snaga.

Eto, čemu.

Privid stvarnosti

Tu smo jer smo odabrali, svjedočiće svako.
Tako smo odabrali jer smo tu, uzvratiće neko.
Zašto je uopšte bitno svjesnim biti?
Da bi nas pljuvali i tukli?
Ne.
Da bi se svojom jedva dostignutom površnošću
ismijavali nad nama jer ne mogu dalje od svog šunda?
Ne.
Da bismo shvatili zašto
ne zaslužujemo bolje od onog što nam se zbiva?
Djelimično.
Jasne su stvari, na stolu stoje sasvim čitljive karte.
No, treba ih poredati.
Potrebno ih je sastaviti u kompaktan špil
koji bi mogao biti umetnut u lohotno pakovanje iz kojeg su izvučene.
Pritom ne smije biti greške, nijedna smije da viri, da se slomi.

Pretenciozno je smatrati neupitnim
kako je moguće sve do jedne sasvim shvatiti
dok živimo u svijetu koji svoje mišljenje formira na minutnoj osnovi,
mijenja je prema zvonu kurirskog bicikla.
Opet, ništa radikalno ta nestabilnost ne mijenja
da se ne bi mogle izvesti osnove zaključaka o razlozima
koji ovaj degutantno materijalni svijet vode u pobjedu propasti.
Paradoks je izvrsna riječ. Ipak, nedovoljna za objasniti
nedostatak želje, nastojanja i ostvarenja istinski vrijednih rezultata
koji bi uzrokovali dalje pomake.

Jednom se radovati, drugom plakati, trećem naricati.
U svemu, nikom nije normalnim biti,
jer normalnošću bi se mogli kititi samo
ako zajednički se raduju, zajednički plaču, odnosno nariču.
Ovako, svako za sebe, nije prirodan slog, i što je,
tako površnima, sujetnima i ogrezlima u samima sebi, jako važno –
nije lijepo za vidjeti.
Pa makar zbog tog umjetničkog dojma
mogli bi se ujediniti u stvarnosti svojih privida.
Kompletirajući taj ‘level’, mogli bi se spremiti za sljedeći
(barem) privid zajedničke stvarnosti.
A onda, čuvati je ljubomorno i čvrsto od svih nepogoda ljudskog bića.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *