Pliva patka i uživa u posljednjim danima

Pliva patka i uživa u posljednjim danima ljeta, u najavi jesenjeg proljeća što kapljucka s plakata naše stvarnosti. Pliva na presušenim lažima, na uvjeravanjima u nebitnost bitnog i bitnost nebitnog.

piše: Nermin Čengić

Pliva patka
Pliva patka
Pliva patka Miljackom, Vrbasom, Neretvom, Unom, Trebišnjicom, Savom, Drinom i Bregavom… Pliva i uživa u posljednjim danima ljeta, koji su pofino smirili u odnosu na protekle mjesece paklenih vrućina što ih je samo lubenica mogla ugasiti. Od ‘kupovnog’ sladoleda uvijek više ožedniš pa nije neki spas. Od lubenice izrasle u nepreglednom polju žednog humusa nikad ne ožedniš, samo ne smiješ pretjerati jer hoće stomak svakojako reagovati. Dođe to tako kada tijelo vremenom prestane povlađivati nadobudnom mozgu i usprotivi se tražeći svoja prava. Traži! Prirodnim osjeća da je došlo vrijeme kada se prema njemu treba početi odnositi s baznim poštovanjem. Jer dosta je bilo poslušno, dosta je šutilo i trpilo, dosta je puštalo vlasnika da ga vodi gdje mu je volja i da mu čini šta god mu padne na pamet. Svako tijelo u neka doba počne da se buni. Iznutra, izvana, na sve načine, kad-tad prestane da šuti.

Zna tako biti s tijelima, prirodno zasađenim u zemlju kojoj roda ima. Zna biti u prirodnim uslovima, dok u se neprirodnim neminovno dese brutalne modifikacije, oguglalost koja je često na vlastitu štetu, još više na štetu okoline, što vlastitu uvećava. Tad tijelo pati i ne zna kud bi pa se vitoperi i deformiše, stvara nove modele uzroka i posljedice. Izbijaju na površinu sasvim turobne nakaze koje obećavaju bolje ponudom goreg. Diraju se po slabinama posmatrajući zbunjenost i prezasićenost obećanjima, pregladnjelost međuprostorom, međuvremenom, međupostojanjem. Obožavana tranzicija donijela je sve svoje raskošne plodove i razbacala ih uzduž i poprijeko ulice pretvorene u korito koje zapljuskuju rijeke besmisla. Koračaju plivači prema centrima predaje novca i duše, kojima se finansira novi pohod sile na kraljevski vrt u kojem cvjeta hiljadu cvjetova bez mirisa i okusa. Gdje pejzaže resi plastična ljepota od koje na distanci zastaje dah, a čim joj se približiš osjećaj zgađenosti je prvo što te strese.

Hod ispod ukrašenih fasada prenapućenih ruševina nikad nije bio sigurna opcija a jedino je preostalo u istrulom sazvježđu nemara i nehata. Ko je sljedeći, na koga će se sručiti novi okorci nestručnosti i pomame. Odgovori, iako nisu sasvim jasni, izvjesni su jer se jedinka mijenja prema najnovijoj vremenskoj prognozi. Nestabilna je i ne luči akciju i reakciju iz znanja već iz trenutne popularnosti naslova i podnaslova dnevno-upakovane hronike kraja. Ne zanima je šta jeste, već živi predloženim. Tako, ako je blistavo sunčano, a rečeno je da će kiša, vidiš ih kako klaparaju užarenim kamenjarom raširenih kišobrana. Nije preporučljivo istraživati fenomen jer bi se kompletna igra pretvorila u beskonačni vrtlog istosmjernog potonuća. Kome je važno da se uči i nauči u okolini koja gotovo i gotovinu (po)smatra bezuslovnim božanstvom? Rijetki su primjeri iskakanja iz šina. Dobro je kad se dese u pustari, ako se dogode na staničnom kolosijeku, putnici koji čekaju vozove za Negdje izvjesne su žrtve pokolja. A niko ne želi biti žrtva, makar je oblijepljen pak-papirom specijalno izblajhanim za suze.

Nošenje zastave prestalo je biti sastavnim dijelom cirkuske predstave. Riječi su se pretvorile u jednolične fraze letimičnog, jednodnevnog opravdanja, koje, u zavisnosti od potrebe, već sutra može biti okrenuto u sasvim suprotnom pravcu. Slogani su jeftiniji nego ikad i najbolji su plodovi koje tranziciona razmjena ima za ponuditi. Smišljeno ili slučajno, viore se slogovi bez ikome jasne smislenosti. Bez skrojene riječi, bez jasne rečenice, bez poruke svakako, ali nemaju osnovne dimenzije preporuke. Stoga, već u narednom trenutku, već nakon skretanja pogleda bivaju zaboravljeni i uludo potrošeni. Čim cirkus spusti svoju šatru, spakuje se i nastavi put u Nigdje, jedino što će podsjećati na blještavu predstavu nagona jesu posteri s likom klovna i nemuštim jezikom ispisanim obavještenjima o terminu i predstavi. Kiše će pasti, slika i slova će izblijediti, ostavljajući smeće pod nogama još jednom prevarene publike kojoj je kupljena ulaznica najmanji izdatak, za razliku od troška koji uslijedi kad se svjetla pogase i svako ostane sam sa sobom, da se bori protiv sebe i nabiflanih propovjedi.

Zaspi li ikad kralj? Ako ne zaspi, kako li je tek onima koji mu rade o glavi? Spava li iko? Budan li je iko? Kraljevstvo za umišljenu lutku bez krvi i mesa. Uživo je pratiti dodjelu svježe premazane marionete, koja u svoje konce upliće sasvim dovoljan broj magneta pučkoj gladi za značajem. Priskrbiće lutka, ne treba sumnjati, svu potrebnu podršku za osnivanje najnovije firme – na nivou. I prije stvaranja unaprijed je ugovorena prodaja, samo još da publika dodijeli svoj potpis za poravnanje računa. Dobiće jedno veliko HVALA dok nabada zrna proklijale riže iz izbubetanog limenog tanjira. Daće potpis jer publika se želi otarasiti obaveze razmišljanja o stvarima koje nisu jasne ni predlagačima, ni marionetskim kraljevima. Stvarima koje su jasne samo silnici što ih je smislila, što ih realizuje preko živih leševa. I sasvim joj dobro ide.

Kontrola je već uspostavljena, baždari se u laboratorijama mikrosvijeta sa samo jednom nepoznatom. Nije jasno zašto glasa pobune nema. Jasno je da ga neće biti. Kontrola je uspostavljena onog trenutka kad je pojedinac pomislio da ne može ništa jer ga sapatnik ne voli pretjerano. ‘Da je manje te mržnje, mogao bih svašta’, pomisli ojađeno ubogi pijun partije kraha. Ne razmišlja kako pojačati ljubav, kako unakaziti mržnju, već čeka, kao i sve drugo, da mu se servira i, ako je ikako moguće, izkonzumira za njega. U zazidanoj čekaonici vječno probire manje ubuđale mrvice.

Predaja je stara vijest. Toliko stara da je postala suvišna u bilo kakvim oblicima obraćanja. Presavijeni jezici plaze se prema većoj hrpi meda. Ne brinu o kvaliteti i sladu. ‘Daj više, pa nek je i gorko’, mrcvare riječi mudrijaši i periodični pokajnici. Već za koji dan, sedmicu, mjesec pričaće, opet sasvim mudro i zapetljano, kako ste budale jer ste se poveli za količinom. Svoju će ulogu u tom procesu sasvim negirati ili prešutiti. Olovno je nebo nad onima koji neće imati daha da im odgovore, da ih podsjete, da ih osujete u toj namjeri izlike, da ih marginalizuju u svakom novom pokušaju. U svakom novom pokušaju.

Pliva patka Miljackom, Vrbasom, Neretvom, Unom, Trebišnjicom, Savom, Drinom i Bregavom… Pliva patka i uživa u posljednjim danima ljeta, u najavi jesenjeg proljeća što kapljucka s plakata naše stvarnosti. Pliva na presušenim lažima, na uvjeravanjima u nebitnost bitnog i bitnost nebitnog. Pliva patka Bosnom, Jalom i Plivom, mreška se na caklenoj mirnoći Plivskog jezera, remeteći nirvanu posthumno primjećene zemlje uvijek spremne za opetovana sipanja otrova u izgriženo ždrijelo.

Smrt fašizmu!

protest.ba

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *