Djecu smo zavalili da biju bitke koje smo mi za njih DUŽNI biti. Jebote! Danas su nam ista ta djeca svojim djelovanjem opalila takvu šamarčinu da nam je bolje da se konačno ustanemo i usprotivimo haosu.
Teški oblaci nad Bosnom i Hercegovinom posljednjih sedmica. Olovni, plaču, za razliku od potpuno utrnutih ljudi koji ne obraćaju pažnju ni na ono što se dešava oko njih, kamoli da pogledaju u nebo, da zaključe nešto, da dojave svima kako nije dobro i kako se sramotno pogoršava. A pogoršava se. Nije to pesimizam već ‘stanje na terenu’ koje ne stagnira niti se na dobro mijenja. I već se naviklo na tu postavku ‘daj šta daš’ i, kako taksista maloprije napomenu – šuti da mi i ovo malo jada ne uzmu.
Dok veliki šute, na scenu stupaju mali. Izašli su, okupili se, bez da ih je iko vrbovao, organizovao ili tjerao. Djeca su nezadovoljna, i shvatajući da im od starijih ne dolazi potrebno skrbništvo koje bi trebalo biti garantovano, a kamoli provođeno, odlučili se na korak koji spašava njih i njihov obraz. Obraz koji su stariji poodavno izgubili. Smeta djeci što im je, zahvaljujući opštoj nesigurnosti i stanju haosa u gradu, ubijen profesor. Čovjek koji je sa svojom saputnicom sjedio u autu, ponašajući se po saobraćajnim propisima uredno čekao zeleno svjetlo na semaforu, da bi se pijana budala u apokaliptičnom naletu stotina na sat, u strogom centru grada, zabila u njegov automobil i raznijela ga, a saputnicu teško povrijedila.
I?
Mislite li da se smijemo pouzdat’ kako će policija, koja već godinama propušta da uredi stanje potpuno raskalašenog saobraćanja živopisnih likova po gradskim cestama, nešto napraviti? Niko tome više ne vjeruje. Odavno pomireni ‘građani’ su odustali od traženja prava, od normalizovanja života, od Ustavom garantovane sigurnosti. Na scenu su stupila djeca. Dižu glas, ne žele da ih se više ubija, niti da im ubijaju sugrađane. Okupili su se ispred zgrade troglavog Predsjedništva BiH i zavrištala iz sveg glasa – DOSTA VIŠE!!! Nekolicina probuđenih građana im se pridružila u protestnoj šetnji. Došli su i do Marindvora, do zgrade Zajedničkih institucija, mjestu gdje predugo metiljaju kleptomani koji ne osjećaju ništa, a kamoli odgovornost posla kojim se bave.
Dobro bi bilo da se ovo dešavanje može zaključiti pozitivnim riječima i uljevanjem nade, kako su djeca danas odraslima pokazali da ne treba šutiti, da je glupo trpiti, da treba dići glas, makar vrištati kad boli, umjesto otupljenog pogleda prihvatanja svega što se servira. Rekoh, dobro bi bilo, ali poznajući ova stada, ova plemena, ove dvonožne bezobraznike, ako, po običaju, ne ismiju jedan ovakav iskren i tužan protest, jecaj, molbu za sigurnošću, onda će samo prešutiti kao da se ništa nije desilo.
Djeci je dosta!
Djeci je dosta! Dosta im je nesigurnosti, dosta bezrazložnih napada, dosta premlaćivanja, krađa, otimanja. Djeca žele živjeti onako kako su čula da je postojalo nekad, negdje, u nekoj nestaloj zemlji. Djeca žele biti sigurna i to jasno daju do znanja. Danas su ovim simboličnim vriskom održali jednu strašnu lekciju Čovječnosti svojim starijim sugrađanima. Nacrtali su im šta je raditi, šta je još jedino ostalo prije potpunog poraza u gradu koji kopni u totalnom haosu, u kojem je sve postojeće nesigurno. Gdje jedino sigurnost nije nesigurna i to iz prostog razloga što je uopšte nema. Jedina sigurna stvar ovdje je nesigurnost.
Djecu nam ubijaju, nevine nam ubijaju, jedni druge ubijamo. Ko posljednji ostane, vjerovatno će, u najezdi bezrazložnosti i samog sebe dokrajčiti. Nije valjda da je dotle došlo? Ne samo da je dotle došlo, već je i prešlo. I ovo nije tekst koji nešto predskazuje, niti, kako se voli reći, sve crno gledam. Ovo je ono što živimo. Djeca nam se više i ne smiju. Djeca su preuzela našu dužnost i našu akciju koje smo se odrekli. Bar na trenutak se zastidimo.
Nemoj da sada nekom padne na pamet da ustraje tražiti odgovornost svih uključenih u proces obesmišljavanja, odustanimo i prije nego počnemo krivce izvoditi pred lice pravde. O preobraćenju srušenog stanja niti ne mislimo. Nastavimo po starom, kako smo navikli otkad smo same sebe oslobodili svih mogućih dužnosti koje smo kao ljudska bića dobili samim rođenjem. Odrekli smo se sebe. Djecu smo zavalili da biju bitke koje smo mi za njih DUŽNI biti. Jebote! Danas su nam ista ta djeca svojim djelovanjem opalila takvu šamarčinu da nam je bolje da se konačno ustanemo i usprotivimo haosu. Jer sumnjam da ćemo sljedeći njihov šamar preživjeti.