Nermin Čengić: Svi smo mi Senid/e

Gdje je taj vajni Senid u svojih 25 godina imao priliku da se nauči kulturi dijaloga? Do njega ne dosežu sesije naprđenih intelektualaca, niti mu je zanimljiv letak sa slikom uplakanog djeteta. Senid je također mogao biti jedan od maltretiranih u školama pod tristo krovova, kao i jedan od onih kojima je vjero(m)učitelj zavirivao u gaće.

Olakšava nam što je u plitkoj, zar ne?
Olakšava nam što je u plitkoj, zar ne?
piše: Nermin Čengić

Vičete: ‘Ubij Senida!’, ‘Polomi gnjidu!’, ‘Izgazaj kretena!’. I upravu ste, naravno. Pod uslovom da je nastavak nasilja jedini način da se bilo šta promijeni. Znate da će vas krenuti sto na jednog, pa kontate neće vas zakačiti ali ćete biti dio pravednika koji su se osvetili. I šta onda? Nakon izljevanja žuči nad još jednim primjerom poremećenosti društva kojeg ste dio, vratićete svoja tjelesa da nastave mirno i pokorno hoditi izrovanim bespućima svih vaših ‘aktuelnih trenutaka’, u kojima se grebete zbog raznolikosti boje kože, vjeroispovjesti, gdje vas je strah svega što ne poznajete, a da upoznate baš i ne pokušavate.

Nasilje, pa još u porodici, uskoro će opet postati samo još jedno od pitanja koja bi MOŽDA TREBALO rješavati, a to znači da nikad neće biti riješena. Uzeće se ponovo značajna sredstva na projektima čija je sterilna posljedica izdavanje brošura koje vaze o uzrocima, odsjediće se koji okrugli sto na ćoškovima kojeg će guzeljati oni što znaju malo više od onih koji i inače sve znaju. Pričaće se još koji dan, možda i sedmicu ako se baš upre, i slučaj Senidovog ludila će nestati poput bilo kojeg slučaja ‘kategorizovanog’ nasilja koji se desio posljednjih godina.

Hranimo se tuđom nesrećom, utopljeni u glupost i jad, skakućemo s vijesti na vijest… Malo do umjereno se zgražavamo, lijepo nam dođe što nas nije ‘ufatilo’ k'o Senida. A jedan smo od uzroka posljedice kojoj se čudimo. Jer šutimo, jer nam nije važno dok se ne desi, a kad se desi onda imamo već spremne emocije – čuđenje, nevjerica – zar je to uopšte kod nas moguće. Zar je moguće toliko pomračenje svijesti kao kod monstruma iz Vitovlja kod Travnika, da se tolikom silinom sruči na dijete koje će svršiti u komi. Pa još plitkoj. Olakšava nam što je u plitkoj, zar ne? Da je duboko, morali bismo i malo dublje razmišljati. Ovako je dovoljno da se dan-dva zgrozimo, pa možemo nastaviti dalje. Ne sjećajući se više ničeg, ili izbjegavajući da se sjećamo. O popravljanju ni govora.

Senid Selman, godina 25. Nije Senid nikakva iznimka. Senid je pravilo. Nasilje je na našim prostorima tradicija, mi smo baždareni da se bijemo, da maltretiramo, da smo protiv nekoga. Posebno volimo kad je protivnik slabiji, ili se barem takvim čini. Naš ponos je pretvoren u prkos, a ljubav smatramo ‘nečim’ za slabiće. Zar nije tako? Divimo se drčnosti, a razumu smo odavno pokazali vrata. Senid je posljedica svih nas, društva koje smo stvorili, besmisla koji životarimo. Mogućnosti za dešavanje Senida postoje jer i ‘zakoni postoje ali se ne primjenjuju’. Postavku možda donekle i imamo ali izvedba, na kojoj bismo ugađali stvarnost, štura nam je. Ma, nikakva.

Iskustva kako živjeti u sređenom društvu nemamo, imamo samo sjećanja, a od tih sjećanja nemamo koristi. Jer čega se Senid može sjećati kad je odrastao u vremenu totalnog kolapsa svega što se do tad poznavalo, kolapsa na ovim prostorima još uvijek prisutnog. Neko će reći da se ‘ovo naše ludilo’ primirilo, civilizovalo(?), ali svakako da nije nestalo. Raspršeni i raskomadani na priproste faktore i ne pokušavamo se sastaviti u nekakvu smislenu cjelinu. Senid je ‘samo’ posljedica svih naših trvenja i neimaštine prevashodno svijesti i savjesti. Uzroke ne pokušavamo liječiti, nismo sposobni popravljati ih. Čeka se i dalje na princa koji će uzjahati bijelog konja i donijeti konačno rješenje svih problema i zabluda. Ni u naznaci nam nije pokušaj same sebe korigovati, s komšijom se povezati, svoje i njegove tegobe primjetiti. Kako onda da primjetimo kad mrak na oči padne, i kako da znamo zašto je to tako? Kako da se prestanemo zgražati i prestanemo slati djecu u nesvjesno stanje. U nesvijesti svakako živimo.

A djevojčica koja leži u sarajevskoj bolnici jeste personifikacija svih nas, cijele države, čak, koliko god odvratno zvučalo, i samog Senida. Djevojčica koja leži u bolnici u stanju (plitke) kome sad ne zna na koju bi stranu, pita se da li da zauvijek ode ili da se nastavi boriti i probijati kroz besprizor koji mora dijeliti s nama, jednako onesvještenima. Besprizor u kojem je nekom faličnom lokalnom sudiji normalno da dželata oslobodi zbog ‘procjene’ kako ‘ne postoji zakonska osnova za određivanje pritvora’. Uobičajena monstruozna fraza potpomognuta bezakonjem u zemlji čiji zakonodavac ne operiše na osnovu iskustava, ne pokušava ni da liječi, a kamoli prevenira. U zemlji gdje političke pozicija i opozicija imaju obraza da se javljaju nastojeći ubrati poene preduprijeđujući svoju krivicu, koja je neminovna.

Da je malena koja leži u komi na Koševu, poslanička plata, odavno bi bila debelo osigurana i zaštićena. Da je pretučeno dijete jedan od konstitutivnih naroda, njeni vitalni interesi bi bili tvrdo zabetonirani i nedodirljivi. Da je kojim slučajem to živo biće jedan od entiteta u Bosni i Hercegovini bilo bi neupitno. Međutim, nije ništa od toga, pa je sasvim uredu da se nađe pod rukom idiota kojeg bismo najradije polomili, nakon čega ćemo nastaviti da savijamo kičmu pod udarom poslaničko-konstitutivno-entitetske bljuvotine. I dobro prođemo ako preživimo još koji dan, sedmicu, mjesec. Do izbora na kojima ćemo opet odabrati da komiramo i sebe i djecu.

Gdje je taj vajni Senid u svojih 25 godina imao priliku da se nauči kulturi dijaloga? Do njega ne dosežu sesije naprđenih intelektualaca, niti mu je zanimljiv letak sa slikom uplakanog djeteta. Senid je također mogao biti jedan od maltretiranih u školama pod tristo krovova, kao i jedan od onih kojima je vjero(m)učitelj zavirivao u gaće. Svakojaki su mogli biti konkretni uzroci zastranjivanja zbog kojeg se taj 25-godišnjak osjetio dovoljno ‘jakim’ da isprebija dijete skoro na smrt. Da, Senid jeste mogao biti i neko kome nije isplaćena plata mjesecima i ne zna kako prehraniti porodicu što ga je gurnulo u neuračunljivo stanje iz kojeg mu se drvo i živo biće čine istim, pa je udario da isprazni bijes.

Senid je mogao biti bilo ko od nas. Da, ništa se ne čudite i ne odričite. Svi mi imamo svoje ‘žute minute’ u kojima bismo razbili svijet, ali smo istovremeno srećni kad nam, za razliku od Senida, još uvijek radi mehanizam napojen strahom od posljedice. Senida smo sami stvorili. Mi smo njegovu ruku podigli da izbubeta djevojčicu koja se sad odlučuje nastaviti živjeti s nama ili zauvijek nas ostaviti da se ‘rahat patimo’. Mi i cijelo društvo kojeg smo dio, politika koje se ne stidimo nego je uporno izglasavamo – MI! Šizofrenija koju predstavljamo i podržavamo, napajamo tišinom koje nas nije sram, mi smo ostvarili Senida, i još ko zna koliko potencijalnih koji čekaju da im ‘padne klapna’. Jer nezaustavljivo šutimo i budimo lažni ponos na ‘svoje’ – rijeke, planine, jezera, narode, pičke materine… Na čovjeka smo zaboravili.

protest.ba

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *