Neznanje, glupost i mržnja na kugli od vode i zemlje

Pa kako da strejndžeru objasniš, a da ti vjeruje da se do naleta žešćeg papanluka većina stanovništva ove kotline nije baš busala u prsa svojim ‘izmima’, i da su djeca uglavnom odgajana na normalnim temeljima. Ne, neće im u glavu, vidi se da ne vjeruju, a što bi i vjerovali.

piše: Nermin Čengić

Ih, što se ljudi mrze i ne kontaju na ovom svijetu, pa to je čudo jedno. Nevjerovatnu mržnju udišu i izdišu na svim poljima. Mržnja uglavnom potiče iz neznanja, zaluđenosti, iluzije, tačnije deluzije kako se to stručno kaže, jelte. Magla svuda, magla oko nas… Evo neki dan – sjedi se na kafi sa strejdžerima, sve go akademski radnik, dunkve obrazovano i zaista do bola načitano, pa pitaju ‘kto je ta što je ta Bosna rekti’. Imaju oni svoju perspektivu svega ali eto, valjda im treba i domicilni input kako bi sklopili mozaik misli i uvjerenja. Nije se bilo lijeno te im se u kratkim crtama objasni kompletna saga ovog trokuta što se kroz vrijeme uvećavao, smanjivao, dijelio, raspadao, spajao, a eto ga još nekako diše i još se, makar na staklenim nogicama, drži sam od sebe. I samom sebi se ne da.

Muda za bubrege

Pripitkujući tako, dođoše i do te čuvene opsade (u Sarajevu se sjedilo), a među silnim upitnicima zavaljutaše nagazno-krucijalno pitanje koje se neminovno nameće ljudima zbunjenim svim i svačim što se kutariše diljem ‘gizdave’. Pitaju – jesu li svi ti ljudi pobijeni u Sarajevu bili muslimani. Da li su mislili s velikim ili malim m ili su kontali na ovo što se sad zove Bošnjaci, nije se baš najsigurnije, nego se odgovori jednostavno – nisu. Čemu sad ulaziti u detaljisanja već nedovoljno informisanom da ovdje ima milion vrsta ‘beskičmenjaka’ i da je svaki od njih, iako liči ili hoće da liči na kolektiv, kad se svedu svi računi ustvari sam za sebe i sam sebi, a kolektivni uznosi na ovom trokutu rijetko imaju moć jedinstva. Baš kako ‘najveći svjetski pacifista’ Radovan Karadžić nije bio gazda svih ‘bosanskih Srba’ čime ga vole predstavljati ama baš svi koji se hvataju teme, tako ni po Sarajevu pod opsadom nikako nisu mogli ginuti samo muslimani (bilo kojeg formata), vengo sve što je hodalo, a nije uspjelo da prestigne papanski nišan. Strejndžersko čuđenje nije prestajalo, nevjerica je i dalje bila prisutna.

Razvila se zatim priča o samom Sarajevu, ali ne kao evropskom Jerusalimu kako ga izvikuju priglupe neznalice (a nije vala ni evropski Damask, na kakav opis neki dan naiđoh na jednoj turističkoj prezentaciji), nego o Sarajevu kakvo zaista jeste i kakvo jeste bilo, ali i kakvo bi moglo biti da se hoće. Da se hoće! Uglavnom, u prvom dijelu izlaganja se neminovno pomenulo i postojanje jevrejskog naroda na ovim prostorima, posebno u Sarajevu, za što mi prečesto priprosto mislimo da je svima jasno. Gosti iz svijeta razvališe usta čuđenjem i priupitnuše – da li oni, dunkve Jevreji imaju svoj kvart ilitiga geto, jerbo kod njih u tem ‘razvijenom svijetu’ se ima poseban kvart za svakog. Valjda da se ne miješaju ‘kruške i jabuke’ (E, Greta, Greta). Mislim da se i pored vrlo uvjerljivog tona i odabranih riječi ipak nije uspjela ukloniti nevjerica sa njihovih lica. Pomislih kako i veliki broj onih koji su ovdje živjeli više ne vjeruje da im jeste bilo svejedno ko je koje krvne slike. Pa kako da strejndžeru objasniš, a da ti vjeruje da se do naleta žešćeg papanluka većina stanovništva ove kotline nije baš busala u prsa svojim ‘izmima’, i da su djeca uglavnom odgajana na normalnim temeljima. Ne, neće im u glavu, vidi se da ne vjeruju, a što bi i vjerovali. Kad vidiš ko i kako predstavlja ovaj današnji postdejtonski jad i bijedu po dunjaluku, dobro se ne konta da ovde žive neka bića što se vole zvati ljudima, a krv im curi pri samoj pomisli na susret s ‘drugima’. Nije ni čudo da se iznenađuju ovdašnjim postojanjem.

Nevjerovatno je kako se ovdje mrzi pa se ne zna ni izreklamirati u normalnom svijetlu gdje se već predugo na margini gluposti i pružene ruke željne kredita za zavaljivanje još pokoje generacije nesretnika što će se zbog već sulude nade njihovih roditelja izroditi na ‘ovim prostorima’. Bilo bi dobro imati malo neke dobre reklame, ali dobre normalne reklame a ne prodavanja ‘muda za bubrege’ i veličanje istorije kojoj poštovanje pokazujemo nonšalantnim zatvaranjem muzeja… Eto, makar da se ne moraju vječno prežvakavati već toliko puta ispričane priče u koje se kunemo, koje ponajviše ‘lajkamo’ i iza kojih nam se nije mrsko ni potpisati. Ali ne romori se, ne govori se, sve se svodi na virtualni ponos, dok vrane preglasno grakču iako, siguran sam, i dalje u manjini, uspjevaju prevladati i dati jednu sasvim beskrupulozno divljačku sliku ovdašnjeg. Jedan idiot na sto normalnih jeste dovoljan da se trajno uništi ‘sunčano i toplo’ pod kojim se presijavaju prospektni predjeli zapriječeni lažnim ponosom koji se prodaje pod ljubav. Jer taj jedan će ponovo ponukati uvijek spremni ‘vjekovni strah’ od – kako to ‘eksperti za razdvajanje’ vole reći – drugih i drugačijih. Onda se kreće na mitinge, u ratove, posvuda godinama smrde klanice, a odvajanja postanu neminovna. Ili, da izvinete, ‘sere u ćeif’ samima sebi i svemu što se jeste bilo, a danas – moglo biti, da se samo htjelo još jednom udahnuti i dopustiti kisiku da dopre do zatrovanog mozga. Umjesto toga se, opet se izvinjavam, samo posralo po svemu. Mržnja ovdje viri iz riječi, iz pogleda, iz načina, iz ‘lajkova’. I sve što se čini mržnjom se tovi. ‘Utjehu’ se traži u poštapalici kako ‘u svijetu nije ništa bolje’. A upućeni će reći ‘nije bolje, ali barem imaju standard’. Uostalom, zar pametnom treba uzora? Eh, da, pametnom. I meni svašta dođe pod prste kad me krene, evo čudim se.

Twitterom ti majku

A u svijetu: još friške ekplozije u Bostonu odjeknuše eho zastrašivanja i propagande koju je američka administracija sijala kako bi pravdala svoje pljačkaške pohode na izvore nafte. Nije prošlo ni sat vremena od početnog zaprepaštenja, već su se počeli javljati dušebrižnici i božiji pravednici pokazavši spremnost na trenutni pokret u najnoviji ‘krstaški rat’ kako bi pobili te ‘pustinjske majmune’ ili ‘pješčane majmune’ (kako ko voli prevesti ‘sand monkey’ naprđivanje prosječnog američkog glupana). Paćenica @Katie Giorgio je svijetu tvitnula sasvim ozbiljnju prijetnju kako se ‘kune bogom da ako je neko njen izgubio život ili je povrijeđen u Bostonu sama pobiti rečene majmune’. Možda @Katie Giorgio ima neki duboki izvor informacija koji ni policija nema, obzirom da još dugo nakon izrečenog idiotluka digitalne osvetnice Federalci nikako da nađu nekog koga bi zdravo-pravo osumnjičili. Tu je i jedan neopisivo ‘hrabri’ tviteraš, izvjesni @Nick (bez prezimena), koji je bio do kraja nepismeno jasan u prvom dijelu izlaganja priupitavši ‘da li je muslimani bombardovali Boston’, u ostatku rezonujući kako ‘mi kao planeta muslimane moramo zbrisati s ovog svijeta’. Kako li je @Nick mislio sve to obaviti i da li bi sebe ili svoju djecu uputio na akciju zbrisavanja, ostalo je nejasno. @Richi je bio sasvim konkretan ustvrdivši kako je vrijeme da se ‘konačno počnu bacati atomske bombe po tim jebenim anti-američkim pustinjskim crnčugama’. Njegov istomišljenik @Alex ga je pozvao da odmah zađu po Dearbornu i pobiju ‘some of those towel heads’. Možda je mislio na Indijce?

Nešto mi govori kako su ti ‘pješčani majmuni’ oliti ‘pustinjske crnčuge’ u našem jeziku i kontekstu isto što i ‘poturice’, isto što i ‘vlahadija’, isto što i ‘ujaci’, isto što i… predaja smrti novih odabranih regruta koji se pakuju u ime sigurnosti pljačke. Još ne znaju ko ih jebe (pardon), a već imaju odabranu metu. Ma, We are the World!

Daleko se doguralo u mržnji, pa se više i ne priča normalnim jezikom, zazorno se posmatra sagovornika kojem se imena ne zna, kojem se nije stiglo ispitati porijeklo, ili sunce zaklanja ‘vidike horizonata’ pa se ne može procijeniti kosina očiju koje, vjerovali ili ne, znaju i prijateljski pogledati. Mržnja je trend 21. vijeka, namjesto tehnološkog napretka kako nas prije toliko godina učiše dok smo kidisali na punoljetstvo. Mržnja i vječno klackanje nad rubom provalije iz koje nema povratka kad se već desi ono čime istraviše ‘pošten svijet’ da je neminovno. Ko je kriv? Kriv je ko god je živ. I ko ne vidi dalje od obećanih pašnjaka do kojih nikad neće doći jer ih jednostavno nema. Naravno da lažu kad kažu da se ubijanjem iz bilo koje pobude čine ugode nekakvim bogovima. Ali se to ne zna, kao što se boji suočiti sa činjenicom da bog(ov)a nema. Neće da se shvati, jer je lakše činiti zlo i moliti za oprost. Kako ‘prestrašni’ Al Pacino nekad negdje reče – ‘Kao dječak molio sam boga da mi da bicikl, a kada sam shvatio da bog ne radi na takav način ukrao sam bicikl i počeo se moliti bogu za oprost’. Ne treba dalje od ove sjajne Pacinove zajebancije koja krije sva objašnjenja razloga razgoropađenosti mržnje na ovoj ‘kugli od vode i zemlje’.

Sarajevo, 17. april 2013