Nismo krivi Mi, kriv sam Ja

planeta Zemlja

Čekajući da se svjetska moć i sila u Kopenhagenu dogovori kako nije normalno da ljudska vrsta ubija samu sebe i da je red da se konačno odluči kako je više nego bitno da se srede problemi s klimom cijeloga svijeta (o čemu se, naravno, ništa nisu dogovorili) palo mi je na pamet da bi bio red da se zapitam(o) nešto malo o svemu.

piše: Nermin Čengić

Usudio sam se uraditi nešto vrlo smiono i nesvakidašnje za aktuelne pojmove shvatanja. Usudio sam se zamisliti život van zadate svakodnevnice. Život bez dnevnika!

Pokušajte i sami zamisliti ili ako niste u stanju zamisliti onda potražite neki od mnogobrojnih dokaza o postojanju života na ovoj planeti. Pri potrazi isključite politiku, religiju, ekonomiju (samim tim i gramzivost), ljudsku glupost i bilo kakvu pripadnost osim neizbježne pripadnosti jednoj kugli u svemiru koju astronomija prepoznaje pod nazivom planeta Zemlja.

Jeste li? Eh, sad, kad ste isključili sva navedena sra… stanja svijesti modernog čovjeka, šta Vam je preostalo. Planine, rijeke, mora, životinje? Ako ste na tom putu onda idemo zajedno. Prizori od čije ljepote zanijemite i gubite dah jer, nenaviknuti, nemate snage obuhvatiti svježinu čiste planinske vode, neoskrnavljene morske uvale, nenačete crnogorične šume… Zaprepašteni ste nevinošću laneta, osmjehom tigrića, smješnom trapavošću slonića…

Znam, znam, imamo mi na “televizijama i internetima” sve to uslikano, usnimljeno. Sjedemo pred ekran i zurimo u taj “prozor u svijet” bez potrebe da se maknemo, ma ni milimetar ukoliko nas mokraćni kanali ne pozovu na pauzu. I to nam je dosta za cijeli život?
Ko uopšte zna, možda je i to neka kompjuterska simulacija, a sve je odavno iščezlo, istrijebljeno, nestalo, pod naletom ruke ljudske. Možda nas poznavaoci lažu da su vidjeli prave slonove i tigrove. Možda je sve to urota, ha? Što ne bismo razbili zabludu, i zadali se na jedno putovanje oko svijeta? Šta nas sprječava? Moramo dozidati još jedan sprat u ionako zjapećoj kući? Ili se u sljedećoj godini nagovještava izlazak iz krize, pa da se skupi šta novca koji bi se zatim udvostručio, utrostručio? I šta onda s njim? Spuca vas tramvaj ili kakva baja i ukoliko preživite potrošite sav prikupljeni novac i opet niste ništa napravili, nit’ ste šta lijepo vidjeli, nit’ šta lijepo osjetili, nit’ šta ljepše od već poznatog prepoznali.

Ma šta ovaj priča, garant je pijan ili se čak i drogira. Pa zna l’ on da narod nema para ni za hljeba, a kamoli za putovanja? Ovaj ne priča nego Vas pita koliko to hljeb košta bilo gdje drugo? Ko je ovdje ustvari opijen ili nadrogiran? Ovaj kome se zakuje osmjeh na lice kad vidi delfina dok mu se smije ili oni koji misle da je voljeti taj prizor i iskušati ga uživo (ne u cirkusu) nenormalno?

U šta su Vas pretvorili? U radilice, robove, svakodnevne zupčanike mašinerije. Postali ste potrošna roba, zamjenski dio, koji je sretan ako ga redovno podmazuju da može još više raditi i doprinositi – tuđem bogatstvu. Priča o zajedničkom je bila laž, prevara i mrak. Tako nam danas govore.

Ni prvi, ni zadnji koji filozofira i dosađuje? A čime dosađujem, oprostite? Zar je filozofiranje pitati jeste li baš sto posto sigurni da je napumpani luksuz smisao života? Zapitajte se ko vam je to rekao, možda pomogne u shvatanju. Šta Vas na kraju krajeva sprječava da probate težiti nečemu što nije glamur na crvenom tepihu? Recimo, da upoznate svijet u kojem živite? Šta Vam ne da? Vize? Ma dajte, priče za malu djecu. Možda otežava al’ da ne da, to pričajte nekom drugom. Garantujem životom da biste, i da imate “bezvizlje”, bili tri put pasivniji nego ste sad. Tek tad bi se sve odgađalo unedogled. Je li Vam uopšte stalo? Imate li predstavu da možete pomaknuti svoja troma tijela iz tih par kvadratnih metara prostora u kojima cijeli život kružite? Mijenjate lokaciju na kratkim relacijama ali Vas vaših par kvadrata prate gdje god da ste.

Eto, barem, koliko se puta godišnje (ne smijem ni pitati za mjesečni period, još manje sedmični) uspijete popeti na neku planinu, zahvatiti rukom ledeno hladnu rijeku, poderati jaknu na granu u malo neprohodnijem šumarku, pomirisati lišće koje se pretvara u humus? (boravak u vikendici nije isto što i prepješačiti par kilometara u nedođiji). Eto, barem to. A da ne govorim jeste li uopšte planirali, makar u najluđim snovima, da se vinete u daljine i razgledate što više kugle koja se zajedno sa Vama na njoj vrti nepreglednim (i nepoznatim) svemirom.

Evo, ponovo je, bar na ovim “našim prostorima”, u centru pažnje nekakva bogobojaznost. Uneređujemo se od straha nečeg svevišnjeg što nam “prijeti, a u isto vrijeme nas voli” i u čije ime nas njegovi kuriri obavještavaju kako moramo biti skromni, pokorni. Eto ako je i tako, zar je neskromno vidjeti više od nekad davno zacrtanog hodočašća. Zar nije najveće hodočašće od svih upoznati što više ljudi i kultura, posjetiti neke daleke krajeve koji nam jednostavno više nisu ni tako daleki. Udahnuti zrak na svim stranama svijeta.

Hvalimo se postojanjem svijesti u odnosu na sve ostalo što poznajemo, a kakva nam je svijest? Zaboravljamo stvari i prije nego se dese. Gubimo perspektivu i viziju svega što zaista jesmo. Život nam se pretvara ili u stalne molbe nekome da nas poštedi nas samih ili u stalno sanjanje nečeg, obično, nedostižnog. Da li smo zaista tako bespomoćni i da li je zaista bilo šta nedostižno? Da li se toliko mrzimo da se isključivo prepuštamo vizijama drugih, upropaštavajući sebe i svoje Ja.

Jasno je da sami sebe mrzimo. Sasvim jasno. Da ne mrzimo sami sebe ne bismo svoju osobnost, svoj integritet prepuštali drugima. Niko ne bi mogao da upravlja nama da mu to sami ne dopustimo, zar ne? Imamo sve zacrtano, isplanirano. Uvijek smo u nekom oprezu. Upravljamo se uvriježenošću, bez smionosti, bez širine. Svakom je jasno da se ruka u vatru ne stavlja ukoliko ne posjeduješ posebnost da nadmašiš vatru. Malo je onih kojima je jasno da se kroz vatru može i da je ne dotakneš. U širokom svijetu, još uvijek, prepunom zraka, vode, vjetra i vatre, svak’ može odabrati svoju destinaciju. Zašto stajati i ostajati? Zašto se prepuštati i popuštati? Zašto između lošeg i lošeg birati manje loše, kad nas dobro “vreba” na svakom koraku?

Zar ne znamo da ništa ne znamo i da samo saznavanjem možemo znati. I da je svrha postojanja biti, a ne ubiti, i da je svrha postojanja pomoći, umjesto aktuelnog – na svaki način odmoći? Zar nam nije rođenjem samim obećano da ćemo upasti u “ralje” ljepote, koja nas valjda okružuje? Jesmo li to prevareni?

Na minijaturnom dijelu ove kugle postoji tolika količina ljepote koju na samo par koraka imamo, na samo nekoliko uzdaha možemo udisati, a sve to ne primjećujemo, a kamoli da koristimo. Na slikama vidimo raznorazne ljepote. Incidentom se ponekad nađemo i u središtu nekog sigurnog i od mina očišćenog izletišta. A to je, opet, tek mali, ovolišni dio cijele te kugle koja se okreće, a kojoj se svakodnevno sluti kraj zbog, opet, naše nebrige. Pa čak ni taj majušni komadić kugle kojim tumaramo ne vidjesmo za svog vijeka. Ne daju nam? Granice su svuda oko nas? Zidovi nevidljivi, a neprobojni nas pritišću? Ne postoje, a nama su ogromni. Ne postoje, a nama su preteški. Ne postoje, ali su nam rekli da postoje zidovi i vjerujemo im na riječ. Na laž. Skloniji smo povjerovati u laž nego u istinu. Eto, u to smo se pretvorili.

Koga da krivimo za sve što nam ne valja? Druge? Opet? Sebe? Ma, nismo mi krivi što smo ljenoguzi. Nije do nas što nam je mrsko shvatiti da imamo snagu promijeniti svije(s)t. Nije do nas. Mi smo samo obični, mali, goluždravi pripadnici ljudske vrste koja nema snage da se hrve ni sa samom sobom, a kamoli sa drugim Zlima koja nas podsjećaju koliko smo mali. Nismo krivi Mi. Kriv sam Ja. Svaki Ja je kriv za to. Naravno ako uopšte zna da je Ja, to jest da nije Mi. Svak’ igra koliko poznaje igru i koliko mu se dopusti. Igrate li ili se vama igraju? Odgovor je u onome Ja.

I šta sad? Ništa. Ako se već niste pretvorili u amorfnu, samosažaljivu masu koja čeka da joj se smiluju isključiti aparate pogledajte djeliće onog šta propuštate uživo iskusiti dok se i dalje nadate nekakvom besmislenom milosrđu moćnih koje po svemu sudeći nikad doći neće…

I blame you for the moonlit sky
And the dream that died with the eagle's flight
I blame you for the moonlit nights
When I wonder why
Are the seas still dry?
Don't blame this sleeping satellite

Did we fly to the moon too soon?
Did we squander the chance?
In the rush of the race
The reason we chase is lost in romance
And still we try to justify the waste
For a taste of man's greatest adventure

I blame you for the moonlit sky
And the dream that died with the eagle's flight
I blame you for the moonlit nights
When I wonder why
Are the seas still dry?
Don't blame this sleeping satellite

Have we got what it takes to advance?
Have we peak too soon?
If the world is so green
Then why does it scream under a blue moon?
We wonder why
Is the Earth's sacrificed
For the price of its greatest treasure

I blame you for the moonlit sky
And the dream that died with the eagle's flight
I blame you for the moonlit nights
When I wonder why
Are the seas still dry?
Don't blame this sleeping satellite

And when we shoot for the stars
What a giant step
Have we got what it takes
To carry the weight of this concept?
Or pass it by
Like a shot in the dark
Miss the mark with a sense of adventure

I blame you for the moonlit sky
And the dream that died with the eagle's flight
I blame you for the moonlit nights
When I wonder why
Are the seas still dry?
Don't blame this sleeping satellite

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *