Noga u guzicu za Farisa Gavrankapetanovića i njegovu bagru

Klinički centar Koševo
Klinički centar Koševo
<< prethodni dio

Možda ste čitali prvi dio ispovjesti u kojoj opisujem jedno od svojih rijetkih iskustava sa zdravstvenm sistemom u BiH. U tom prvom dijelu sam išao do doktora porodične medicine i potom na pregled ušiju nakon čega je uslijedio čin prvi moje odiseje zvane – kako do lijekova uz pomoć recepta – Impossible Mission I.

Uglavnom, nakon vozanja tamo ovamo radi izvlačenja od sistema dvadesetak maraka za lijekove, danas, je nastupio drugi čin s tim da ću se osvrnuti i na pauzu koja je bila između toga. Ipak prije svega toga samo mali osvrt na ove lijekove. Trebale su mi kapi za uši, mast za uši i voda za ispiranje ušiju. Cijena svega navedenog je oko 20 KM. Nije to previše para i ja sam već krenuo to da platim ali me ljubazna apotekarka uputi – pa što da plaćate kada ste osigurani. I to je bio početak mog velikog zajeba jer da bih dobio tih 20 KM od sistema, ja sam trebao potrošiti sat i po vremena na hodanje od jedne ustanove do druge, od jednog doktora do drugog, ganjanja njihovih radnih vremena, čekanja u njihovim redovima, od jednog pečata do drugog i na kraju sam morao da se derem u ambulanti porodične medicine jer nije bilo dežurnog doktora da mi uopšte napiše te recepte.

Nakon što sam konačno došao do apoteke, vraćen sam nazad u ambulantu porodične medicine jer svi recepti, svi bar kodovi, svi pečati i ostala sranja nisu bila dovoljna – falio mi je još jedan pečat – pečat ambulante. Dakle, jako mnogo sekiracije za mene, trošenja mog vremena, trošenja mog goriva i trošenja mojih živaca samo da bih dobio nazad mojih 20 KM. To je samo djelić onoga što mi sistem odnosno država uzmu svaki mjesec od moje plate uz mnogo manje peglanja jer je sistem predvidio da kada oni uzimaju – jednostavno se odbije od plate bez da te neko pita hoćeš li ili nećeš, a kada ja trebam da uzmem te pare, moje pare, od sistema, ja moram da obiđem nekoliko ustanova, pokupim nekoliko pečata, čekam u nekoliko redova…

Da li sistem odnosno država zna ekonomiju u tolikoj mjeri da im bude jasno da ja ako radim = zarađujem, ako zarađujem = imam pare za sebe i za njih? Ako me oni zajebavaju sa redovima, igraju se mojim živcima, uzimaju moje pare kroz moje gorivo i moje vrijeme = ja imam manje para = oni imaju manje mojih para. Očito da naš zdravstveni sistem odnosno bilo kakvi korisnici budžeta uopšte ne razumiju da RADNICI ZARAčUJU NJIHOVE PLAĆE i da što manje radnik ima tj. što ga više oni zajebavaju to je manje para za radnika i manje para za njih! Za nekoga ko je navikao da sisa iz sise u kojoj uvijek ima mlijeka jer neko drugi crnči očito da je ovo totalno nadrealna priča jer se taj neko nikada nije sreo sa matematikom koja kaže: koliko radiš toliko imaš; njihova je matematika da imaš radio – ne radio jer drugi rade za tebe.

Da se vratim na moju današnju priču…

U drugom činu predstave, u kojoj imam glavnu ulogu, bio je predviđen posjet očnom odjelu iz razloga što mi je, nakon 15 godina cjelodnevnog gledanja u monitore, vid počeo slabiti. Sticajem prilika, pošto sam imao nešto godišnjeg odmora, koji sam opet sticajem prilika proveo u Banjaluci, iskoristio sam to vrijeme da tamo završim šta se dalo završiti od pregleda jer sam računao da mi je lakše obilaziti doktore dok sam na odmoru nego dok radim. Istina, tamo, u Banjaluci, nisam osiguran, ali poučen iskustvom opisanim u “Vratiće se Valter I” pomislio sam da je bolje i platiti nego sebi opet priuštiti maltretiranje.

I zaista, u 10 radnih dana, koliko sam imao odmora, tamo sam završio jako puno toga bez ikakvih problema i uz nevelike materijalne troškove. Krasno! Ostalo mi je još da uradim u Sarajevu pregled širine vidnog polja sa neurološkog stanovišta. Inače, još prije svega ovoga su mi zakazali na Koševu da dođem danas na vježbe za strabizam, ali pošto je to ovo što sam završio u međuvremenu u Banjaluci (što i nije bilo teško pošto me je Koševo naručilo za mjesec i po) mislio sam danas otići na Koševo čisto da se posavjetujem i vidim da li će htjeti da me umjesto strabizma koji sam već završio prime na pregled širine vidnog polja.

O, kako sam se samo žestoko zajebao.

Prije nego počnem da bacam drvlje i kamenje na očni odjel bolnice Koševo, reći ću samo da sam u Kliničkom centru Banjaluka sve što mi je trebalo završio u roku odmah; vježbe za strabizam zakazao telefonom i potom 5 dana za redom, svaki dan u 12 išao na spomenute vježbe bez ikakvog čekanja pred kabinetom i slično. “Dobar dan, evo mene; izvolite sjedite ovdje i radite ove vježbe pola sata; nakon pola sata – hvala i doviđenja.” Na isti način sam odradio i širinu vidnog polja, zakazao telefonom, pojavio se u dogovoreno vrijeme: zvao u petak dobio termin u ponedjeljak bez ikakvog čekanja (što je nemoguće za bolnicu na Koševu gdje čekate pregled pola godine): izvolite sjedite, uradite ovu vježbu, hvala doviđenja. Dakle to je bilo iskustvo iz banjalučke bolnice gdje nisam osiguran, dakle nije ni moj grad, nije ni moj entitet, nije ni moje osiguranje, ja sam tu totalni stranac, ali usluga vrhunska. Istina, preglede sam platio ali nisu to bili neki iznosi, 5 dana vježbi za strabizam 65 KM, širina vidnog polja 50 KM.

I onda, danas dođem na Koševo. Moj grad, moja bolnica, moje osiguranje koje plaćam godinama, moj entitet (jebo vas entitet) i dobijem – znate već šta.

Uđem na očnu kliniku koja izgleda kao autobuska stanica petkom pred Novu godinu. Doslovno. Šest miliona ljudi stoji onako, isto peron. Niti se zna ko gdje stoji, ni ko šta čeka. Probijem se nekako, gledam ima li neko od doktora ili osoblja da mi kaže gdje je kabinet za strabizam. Recepcija prazna, nađem nekakvu djevojku u uniformi pred kafe aparatom (kasnije ću naučiti da je to najsigurnije odredište gdje možete naći osoblje klinike). Upitam gdje je to što tražim, ljubazno me uputi. Super! Još me drži optimizam. Dođem pred kabinete, lijevo, desno nema tog mog kabineta nigdje. Naravno nigdje nema nikakvog rasporeda kabineta, neke šeme koja bi vam omogućila da se snađete, isto kao što kad uđete u prostor klinike na Koševu nigdje nema rasporeda koja je koja zgrada pa vam preostaje da lutate kliničkim centrom ili da ganjate opet nekoga ko tu radi pa da pitate. Uglavnom, nađem neki kabinet, vidim nekakve sprave za oči unutra, onako provirim kroz vrata izvinem se što tako virim i krenem da upitam gdje je to što mi treba. Dakle uljudno – izvinite, naručen sam u taj kabinet, možete li mi reći gdje se nalazi… Gledam i vidim da me tip u bijelom koji je valjda gospodin doktor (pička mu materina seljačka) strijelja pogledom valjda što ih prekidam i što uopšte pitam nešto kroz ta njihova otvorena vrata. Vidim koliko je sati – izvinite, okrenem se i idem tražiti dalje nekoga da mi kaže gdje je to što mi treba. Naletim na sestru koja me uputi gdje da idem. Siđem dole gdje je kabinet, milion ljudi čeka. Uglavnom djeca sa roditeljima. Ne znam da li postoji kabinet za odrasle, ali ovdje su me uputili pa stavim tu knjižicu i čekam narednih 30 minuta. Ništa se ne dešava, knjižica stoji gdje stoji, niko je ne uzima iako sam naručen danas u toliko sati u koliko sam došao. Nema govora o tome da mene neko čeka tu, da ja imam neki red jer sam naručen ili nešto slično. Milion ljudi, sjedi tu, ko te jebe, kada se sjetimo, ako se sjetimo, neko će te prozvati. Čujem da jedan čovjek pita – da li je ovo kabinet za odrasle? Kažu mu da ide negdje uz stepenice pa da tamo pita. Hvatam ga na pola puta – i ja trebam kabinet za odrasle, da li to postoji? Ne zna ni on.

Vidim da kabinet za strabizam radi po bosanskom sistemu rada pa uzimam knjižicu i upadam unutra. Hvatam sestru na pola hodnika, izvinjavam se što sam primitivac – takav sam jer je sistem takav. Kažem kakva je situacija, da sam završio već strabizam za koji sam naručen danas i da ih molim ako mogu umjesto toga da uradim testiranje vidnog polja i da mi neko od doktora, ako neko takav ima, da savjet šta i kako dalje da radim. Sestra me upućuje u kabinet iznad, trebam tražiti sestru Aidu. Nahvatam Aidu na hodniku, odemo u, vrlo bitno za nastavak priče, zaključan kabinet, nigdje nikoga. Apsolutno nigdje nikoga 10 metara okolo, sve zaključano i ugašeno. Pitanje broj jedan sestre Aide – jeste li zakazani. Vidim odmah da je njoj toliko mrsko što me vidi da bi me najradije šutnula iz bolnice samo da me ne gleda. Znate, naručen sam za strabizam, ali to sam završio, a trebalo bi uraditi vidno polje. Jeste li zakazani za vidno polje? Nisam, znate ja sam uradio neke od tih pregleda komercijalno dok sam bio na odmoru, da ne čekam, treba mi samo uraditi test vidnog polja (pošto sam taj test već radio u Banjaluci znam da traje bukvalno od 5 do 10 minuta). Kaže sestra Aida: “Ja vas mogu zakazati u martu.”, “Ali gospođo, mart je za pola godine!”, “Možete dobiti termin u martu.” – Dakle, ja mogu dobiti termin u martu.

A sada se vraćam na ono da nigdje nema nikoga, da je kabinet zaključan, da iza nje vidim aparat za vidno polje i da nema nikoga pred istim dakle – sve je PRAZNO i nigdje nema žive duše, a ja sam na redu u martu?!?! Ja sam na redu u martu za nešto što traje između 5 i 10 minuta?! Kaže, ako vam je to previše da čekate (?!) mozete otići u “Vrazovu” ili “Kumrovec”. Vidim koliko je sati već iz njene priče.

“Dobro, hvala, ima li neko od doktora samo da me posavjetuje oko ovih pregleda što sam uradio do sada?”

Čujem neke glasove iz susjedne sobe i pretpostavljam da je neko od ovih što rade zapravo pregled vidnog polja.

“Niste zakazani – ne može.”

“Ali gospođo meni samo treba savjet!”

“Ne može, niste zakazani, idite gore gdje su ambulante”; kod onog lika koji me je strijeljao pogledom kada sam provirio u kabinet. Odem ponovo gore, a tamo sva vrata zatvorena. Ljudi dolaze prolaze, gdje da uđem, koga da pitam, ko da mi posveti par minuta vremena, da mi da savjet.

Odlazim iz Koševa k'o popišan. Ovo su dakle ljudi kojima ide moja plata. Dragi doktori izvinite što se stalno na ovo vraćam ali tako stoje stvari. Ovo su dakle ljudi koji bi trebali brinuti o meni. Ovo su dakle ljudi kojima plaćam svoj harač 20 godina i kod kojih sam danas došao prvi put, a koji su me gledali kao zadnje govno. Hvala vam, gospodo doktori sa Očne klinike bolnice Koševo.

Izlazim iz bolnice i idem prema autu, čekam zeleno na pješačkom, krećem da pređem, ali gospođa u srebrnom golfu ne haje za moje zeleno. Stajem nasred pješačkog, preko glave mi je svega, gledam hoće li stati konačno ili će me zgaziti. Staje. Pokazujem joj da sam na pjesackom i da mi je zeleno, krećem dalje. Ona trubi, okrećem se, pokazuje mi nešto u pravcu uha, na moj mobitel, valjda – što pričam na mobitel dok prelazim preko pješačkog. U okretu dostojnom Džona Travolte pokazujem joj srednji prst da ga dobro vidi.

Odlazim u Vrazovu totalno sluđen. Da mi je neko u tom momentu rekao – dečko, evo ti ova atomska i samo pritisni ovo dugme da poravnaš Sarajevo, ja ne da bih pritisnuo dugme nego bih ga šakom raspalio iz sve snage.

U Vrazovoj potpuno druga priča. Nigdje gužve, recepcija radi. Prilazim, molim vas – Očno?; Prvi sprat.; Hvala!

Odem gore, svega par ljudi. Prijemna radi, gospođa na šalteru pregleda sve papire. Zamolim je:

“Možete li mi zakazati pregled za vidno polje?”

“Mogu gospodine. Da li je ponedjeljak u pola 10 u redu?” (dakle za 3 radna dana)

“Hvala gospođo, kako nije, odlično!”

Posavjetova me oko svega što me zanimalo, objasni mi sve što je trebalo, na odlasku joj rekoh

“Hvala vam gospođo, vratili ste mi vjeru u ovo naše zdravstvo. Sludili su me na Koševu.”

Ona se osmjehnu…

tekst: D2

nastavak >>

>> Vratiće se Valter I
>> Vratiće se Valter II
>> Vratiće se Valter III

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Jedan odgovor na “Noga u guzicu za Farisa Gavrankapetanovića i njegovu bagru”

  1. Cestitam na “konjskim” zivcima. Ja bih vec u prvoj cetvrtini tvoje price napravila belaj. Zato sam i otisla i Sarajeva. Sto se tice literature, prica ti je prekrasna. Procitah je sa zadovoljstvom. Good luck! A m i r a -à la française- b i s o u s!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *