Počelo je sasvim transparentno sistematsko uvođenje zabrane na sjećanja. Ako je i od ovih besmislenih vlasti, previše je. A vi šutite i čekajte da vam se ponovi sve ono čega se od danas ne smijete ni sjećati, a kamoli o tome svjedočiti
piše: Nermin Čengić
Kad je stigla vijest o zabrani promovisanja knjiga potpunih ludaka Ljuljane Bulatović i Zorana Jovanovića koji svojim “super-objektivnim” perom pojašnjavaju šta se stvarno dešavalo u Srebrenici, u glavi mi se pojavila nada da aktuelne vlasti mogu kad hoće nešto smisleno uraditi. Ali nada je trajala vrlo kratko i porečena je gorkom pilulom novog besmisla. Nakon sjajnog poteza Ministarstva sigurnosti BiH, a kako to biva u dejtonskoj Bosni i Hercegovinina, izmililo je Ministarstvo kulture Federacije BiH sa svojom verzijom zabrane.
Odlučilo tako Ministarstva kulture Federacije BiH, na čelu sa Salmirom Kaplanom da valjda u duhu promocije zajedništva i tolerancije izvrši jednu od najidiotskijih odluka donesenih u posljednje vrijeme. Odlučio, dakle, ministar da, na dan 11. jula 2011. godine, ZABRANI održavanje predstave Krokodil Lacoste, sarajevskog Kamernog teatra 55.
Predstava Krokodil Lacoste, u režiji Sulejmana Kupusovića, rađena je po tekstu Zlatka Topčića, govori o srebreničkoj tragediji i predstavlja, kako reče autor, “pokušaj da se kroz malu, intimnu priču nađe ključ za tu gotovo antičku tragediju” kakva se desila u Srebrenici. Ali ne. Ministarstva kulture Federacije BiH je odlučilo da se takvi sadržaji ne mogu održavati 11. jula, a neće proći puno pa će taj jedan dan zabrane preći u kategoriju permanentnog.
Iako su sva ta obilježavanja godišnjica prilično licemjerna u aktuelnom društvu, ono što odvaja obilježavanje genocida u Srebrenici od svega drugog je činjenica da se i danas ukopavaju tijela pobijenih u julu 1995. godine u okolini Srebrenice. I dan danas nisu pronađeni svi izgubljeni očevi, muževi, sinovi… I dan danas se poriče da je 8732 ljudi uopšte postojalo nekad na planeti i da su krvoločno pobijeni.
Ovo besramno izjednačavanje zabrana, stavljanje u istu ravan fašističkog ludila Bulatovićke i Jovanovića sa pozorišnom predstavom koja predstavlja svjedočanstvo o pokolju koji navedeni negiraju, flagrantno je dopuštanje skrnavljenja svetosti ubijena 8732 nevina čovjeka i najobičnija onanija okorjele politikantske imbecilnosti nad sjećanjem.
Nepostojanje osjećaja za normalno, za prepoznavanje trenutka i postupka, stvari su koje karakterišu vlast posljednjih 15 godina u Bosni i Hercegovini. Dok negatori zločina na najvišim instancama vlasti i dalje slobodno rasplinjuju mozgove žrtava bez da im iko barem zabrani djelovanje, s druge strane se zabranjuje nešto čemu je svrha odavanje pijeteta žrtvama ludila na ovim prostorima.
Dakle, počelo je sasvim transparentno sistematsko uvođenje zabrane na sjećanja. Ako je i od ovih besmislenih vlasti, previše je. A vi šutite i čekajte da vam se ponovi sve ono čega se od danas ne smijete ni sjećati, a kamoli o tome svjedočiti.