Padaju zvijezde

Novi nastavak anti(fašističke sapunice i relativiziranja podrške fašizmu upriličio nam je Teofil Pančić, koji bi iskoristio iznenadnu priliku da primače fašističke banke podrži i optuži. Mene samo optužuje i pomalo vrijeđa jer mu valjda kvarim seksipilnu sliku samoljubljenja dok izriče sve neizrečeno u ranijim mu sukobima sa njima, koje istovremeno podupire i tuži. Ne bih ja više ništa im'o dodat’ što već nisam dovoljno puta pojasnio, ali ščaše se da moram.

piše: Nermin Čengić

Nermin Čengić
Nermin Čengić
Jako je bitno naglasiti da je osnova njihovog posla kreiranje istine. Ne radi se tu o mišljenom, već željenom. Nije tu riječ o objektivnom već, kako vrijeme prolazi, sasvim konkretno, subjektivnom. Ako nisu dio priče imaju snažnu potrebu da se involviraju. Zvani ili nezvani, znani ili neznani. Dovoljno je samo da im otpustiš okidač i krenuće kao osice da brane ili (p)održavaju ono što zovu dostojanstvom profesije koje su dio, a koja se u proteklom vremenu degradirala do krajnjih granica. Zaista ne znam ko je svim tim ljudima rekao, da ne kažem slagao, da sam ja novinar. Ja sam samo čovjek koji ima svoje mišljenje, koji bez obzira na pogubnost ščto je iskrenost sobom neminovno nosi, nemam problem s iznošenjem evidentnog. Šta više, čvrstog sam uvjerenja da novinar može biti samo neko ko je prošao barem osnovni kurs, da ne kažem cijeli proces školovanja kako bi se na kraju mogao zvati tim gord(k)im zvanjem. Ja nisam, pa tako nisam uspio naučiti i kako se dati i prodati, a to profesiju kao takvu čini kurentnom. Nemam ništa protiv toga, nek radi svako što mu je raditi, ali lagati i podmetati se ne smije.

Ipak, nisam budala koja poslušno šeta “ulicama grada Čikaga” i gleda kako tamo neki Džordž ide sam protivu šesnaest hiljada policajaca. (Nisam ni Džordž da se razumijemo). Da, ja imam mišljenje. Kao i ostalih (ne više od) milijardu aktivnih korisnika mozga i ja imam potrebu da ponekad otpustim ventile i ne dozvolim pritiscima da mi pomute razum. To što suhoparnom tzv. novinarskom miljeu ne odgovara neko ko im se, kako tvrde, miješa u posao, a pritom to radi konkretnije i jasnije od njih, za to ne uzimajući ni polovku, ni frtalj kile kavurme, već mu nagradom budi čista savjest, ja tu već ne mogu pomoći. Vrijeme ide dalje, razvijaju se mediji. Idoli padaju na tjeme.

Rijetko pristajem da se konfrontiram sa dvoličnima jer ne zaslužuju ništa slično. Uglavnom im samo kažem što ih spada i tu prestaje svaka potreba za odgovaranjem na ljigave gluposti kojima se, i dalje neinformisani, kite. Ta razna “velika” imena imaju neodoljivu potrebu da pojedinca koji im sipa istinu u oči svedu na nivo čaršije (ne Čaršije), a jednog izanđalog profa kojeg niko, osim nekolicine prozivača, ne smatra ozbiljnim konkurentom u bilo čemu a kamoli dijalogu, pretvaraju u cijelu intelektualnu zajednicu. Pa još sarajevsku.

Skaradno i barem sramotno je nastupati sa pozicije gluposti. Pogubno svakako, naročito autorima koji su i dalje uvjereni da je njihova zadnja, da drže bank nad riječima i nad izrazom današnjice. Istovremeno, oko kuće im fašisti pletu kola, peku kestenje i okreću volove, zadjenuvši im pokoju hiljadarku, nek’ se nađe. Zatim, primjetna je želja umotavanja sukoba u određeni kolorit, što bi možda imalo smisla kad se time univerzalna borba protiv fašizma ne bi minorizirala i svela na lokalnu kuknjavu ovih i onih. Na to ne pristajem. Ako je neko fašista onda je fašista, i nikakvo prefarbavanje zle namjere ne može ga spasiti napada koji je neminovan dok god nas još ima, dok još nisu sve nas zatukli i/ili pokupovali. Sasvim je neobično da se i dalje svi oni ustrajno drže nepokolebljivima, a svoje glupiranje nastavljaju zasnivati na lažnim temeljima. Prosto mi dođe neprijatno dok ih čitam (moram, ne bih inače) kako pletu već isprobane propagandističke mustre, naučene onih dana kad smo “svi bili kao jedno”, prije nego nam “upališe svjetlo” (pas mu mater ko ga upali). Divno je posmatrati taj kolaž ritmova i tonova u kojem se razlažu zanosni kusači vatre koja im je oprljila usta u tolikoj mjeri da više i ne osjete njenu žestinu. “Stanoviti Nermin”, kako me nazva Pančić Teofil, zapravo uživa u toj histeriji kojom vrije upravo raskrinkani NAPREDNI milje. Taj visokoumni kružok što ga, na račun nekoliko riječi koje zvuče prpošno a mnogom su puku nerazumljive, treba smatrati intelektualnijim od svih i kao takvog ga se držati sa strahom i trepetom za cijelo čovječanstvo. Na čiju riječ se ima bespogovorno klimati. Pa klimajmo, ali odrično. Već prije dvadeset godina su nam priznati i slavljeni intelektualci, ofarbani u najmanje tri boje, dolazeći iz najmanje tri naroda, cvkručući najmanje tri himne, donijeli redove mrtvih, gomile osakaćenih, neizrecivost raseljenih. Zato, m'rš u pičku materinu!

Pančiću:

Kad kažeš da lažem o e-novinama, navedi laž koja je izrečena. Ne budi kao tvoj bivši prijatelj, a sad (polu)branjenik, i ne izreci tek ubogu rečenicu kojoj potkrepe nemaš. To što se ja, obraćajući se bestidnim podržavaocima fašista, koristim pomalo koloritnijim i “narodnijim” jezikom od onog koji koriste mnoga pera bez pravca i smjera što im novčanici široko rašireni stoje u iščekivanju pokoje krajcare, na to imam puno pravo kao što i ti imaš pravo da se zgražaš i dubokogrlenim jezikom prešutiš svu svoju nemoć, nerazumijevanje i konstantno ekipno zaobilaženje suštine problema. Ponavljam, još jednom, i sramota je da to moram učenim ljudima ponavljati – reklamiranje fašista JESTE podrška fašistima. Hranjenje gladnih usta nije i ne smije biti razlog za popuštanje Zlu. Toliko ih se radije odlučilo na propast umjesto da se naguze smrtonoscima, da bi bilo barem bezobrazno ne cijeniti njihovu žrtvu. Kad sebe prevaziđete, svi do jednog koji protiv ovoga imate bilo šta reći i komentarisati, tada se možda rasvjetli nebo nad Balkanom, pa vam vojvode, poglavnici i handžarlije ne budu opcije, a kamoli vođe nekakvih p(re)okreta. Obične ste budaletine.

Činjenica je da sam svojim istupom udario u osinje gnjezdo kvazi-pravedničkog novinarskog razvrata, koji se prešutno držao ne(pretjeranog)napadanja, a radi mira u kući koji svakim trenom sve više ključa i uskoro će da zagalopira u sveopšti haos. Ko sam ja i šta sam ja? Pa da, jedan Pančić Teofil će naći za shodno da cijeli svijet obavijesti kako sam ja “niko i ništa”. Ipak, imam priliku (ali i potrebu) obavijestiti ga kako ja, i da hoću, ne mogu biti “niko” jer imam cijeli niz kostiju, krvotok, prste, kitu i mozak. Možda je Pančić mislio na junaka koji je proslavio Stevena Seagala, ali u tom bi se slučaju smjernom Pančiću trebalo pojasniti da se ime tog junaka piše Nico, a da se ja ne furam na superheroje. A i Nico se piše velikim slovom. Dok “ništa” ne mogu biti, jer ništa ne postoji, a ja itekako postojim, čak sam neizbježan. Nisam opredjeljen i ne mogu stati ni na jednu policu, ni u jednu sekciju, ne potpadam niti u jedan cjenovni okvir. Moguće je to razlog nespremnosti Pančića i inih da me uzmu u obzir, jer nisu (ili su se rijetko) sretali s neopredjeljenima. Pa još antifašistima (Napomena: Antifašizam nije opredjeljenje već karakteristika zdravog razuma.). Isprepadani su se navrzli da pojašnjavaju, infantilno se brane i upetljavaju, pridržavaju se i podižu na trošne tronove. Kao neko su i nešto, a ispostavlja se da cijelo vrijeme nastupaju s figom u džepu, posebno jedni prema drugima, a kamoli neće prema ostatku svijeta. Odavno se nisu ovako, unisono, (polu)ljubili i tetošili, tražili izlaze, prolaze, zaobilaznice. Ne čini li vam se da se upravo razotkrila jedna potpuno izrešetana slika dugogodišnjih lažnih moralista. Da, cijelo vrijeme meni pokušavaju okačiti vijenac moralizatora, a ja to niti sam, niti mogu biti. Ja sam razvratan do srži, ali to radim u svojoj režiji i za svoj groš. Ne naplaćujem i ne prosim za taj svoj sport. Ne lažem za naknadu, niti džaba. Ja samo Mislim i svoje Mišljenje iznosim. Čudno, baš, da postoji neko ko misli i govori, a odbija ulogu za kojom sponzorisani crkavaju, iako bi htjeli da im se mase povinuju i da ih negdje vode prije no što im potpuno potamni već debelo okrnjeni sjaj. Ali, prošlo je vrijeme kanalisanja i cenzure. Previše nas ima (i) internet-konekciju da bi te umišljene spodobe bile dražesne i da im se vjeruje na svaku upakovanu laž i manipulaciju citatima.

Pančić Teofil pored evidentnog uranjanja u u glupost dok se hvata citiranja jedne prohujale nepodopštine poput Kazaz Envera, ističe i svoju “višejezičnost” ubacujući dodatna slova u slične riječi kako bi zvučao simpaltično, provokativno, istočno i zapadno, a što je barem smiješno, da ne kažem apsurdno. Saznajemo i da Pančić ocjenjuje ljude na osnovu njihovog imena i porijekla, te kako je ljubitelj muzičkog izraza još jedne vrckave pojave poput Merlinovog Dine. Ne libi se niti koristiti laži poturajući ih pod tuđe istine. Ni Pančić inokosni Teofil se nije potrudio istražiti tematiku, barem se malo unijeti u ono što komentariše i shvatiti kako ime i prezime nisu pokazatelji nečijeg intelektualnog i kulturnog identiteta. Uz sve to, Pančić ne preza ni od konkurisanja za scenaristu godine, predlažući priču, valjda svojih snova, iz koje saznajemo kako bi, e da može, lutke spaljivao na sarajevskoj Vječnoj vatri. Možda bi bilo uputno navesti kako je Vječna vatra ANTIFAŠISTIČKI spomen, a NE fašistički. Da se na Vječnoj vatri možda mogu spaljivati iluzije, ali se nikad nisu, niti će moći biti primjenjivani bilo kakvi okultni rituali kakve Pančić sniva. Također, osnovno je znanje da, ako ne želi da ga se proglasi običnim manipulatorom, mora izbjegavati jadne trikove poput započinjanja rečenice o nečemu što “samo taj Čengić smatra”, a što se na kraju njegove (Pančićeve) rečenice ispostavlja kao tačno. Providna je to zamka nipodaštavanja onoga što i sam Pančić priznaje, a zarad minimiziranja strahobalnosti fašiste kako bi se promovisao u vajnog istinoljupca što je, pretpostavljate, za Pančića neupitno.

Ponovimo, Tomislav Nikolić jeste fašista i toga se ni sam ne stidi. Toga se, čini se, sramežljivo stide jedino ovi kojima Nikolić isplaćuje honorare, degradirajući ih u očima ljudi što su im nekad vjerovali. Poenta JESTE u tome, i to je sve što je trebalo biti rečeno i pospremljeno u koš zajedno sa svim tim licemjerima. Ali ne, jer oni hoće da nastave laž. Ponovimo, medij koji se ne predstavlja kao firma već kao pokretačka snaga željene normalnosti, ne može i ne smije biti propagator fašizma, i tu nema priče. Nema opravdanja. To što je laž slađa od istine, ne znači da laž kao takvu treba prihvatiti, a kamoli podržati. Previše je mučno na istoj stranici gledati grobove i grobare, a pritom se braniti šutnjom ili moralisanjem propištalih intelektualaca, uz to pokazujući znakovitu dozu paranoje kako je neko protiv njih jer zastupa nešto kontra njih, makar to kontra bio smisao nauštrb njihovog besmislenog poigravanja fašizmom.

Nažalost, nemam skoro ništa sa Srbijom. Imao sam dok mi je bila domovina, zajedno sa ostalih pet republika i dvije pokrajine. Više, nažalost, ne, jer su mi je oteli. A Srbija jeste zemlja dobrih ljudi, kao i sve zemlje unaokolo. Međutim, kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini, te svim “našim” zemljama poturaju nam fašiste pod mirotvorce, i taj trend se nastavlja već dugi niz godina. Ja zbilja ne želim ništa da imam sa izborima i strankama u zemlji čijeg pasoša nisam vlasnik, a u nekoj normalnoj konstalaciji me ne bi ni trebalo zanimati šta se kojeg vraga tamo dešava. Međutim, odatle su dolazili oni koji su sijali kosti, pili krv i tjerali nas da, bez obzira na naciju, barem četiri godine jedemo govna. I opet će, ako budemo šutili. Zato ne šutim, posebno ne kad na bilbordu osvane lice kretena koji se ne stidi svog fašizma. Kako očekivati bilo kakvu promjenu ako nastavimo da idemo istim putem kojim u bescilje već predugo idemo? Kako išta promijeniti kad nam konstantno pretpostavljaju fingirana imena koja na račun svojih pređašnjih misli koje danas potiru novim i “NAPREDNIJIM”, vraćaju nas u prošlost koje bismo se da nije toga rado oslobodili? Kako ove nedavne tako i one vjekovne prošlosti, koju nam, kao i sadašnjost, samo djelimično priznaju, izbjegavajući iznijeti sve činjenice, tek koristeći prostor za podastiranje novih laži i formiranje veće Gluposti. Sve što mogu kad ih se raskrinka je da se nađu uvrijeđenima. Mogu se i vrijeđati karakteristikama koje su njihovo ogledalo. Mogu nas uvjeravati u svoje istine koliko hoće, ali, slava Google-u, ne mogu i kako hoće. Zastarjeli su i škripavi. Previše nas je slobodoumnih da bi im prolazila svaka napakovana patnja kojom nas časte kako stignu. Hoće da nas pretvore u žrtve, a ne gledaju nas kao ljude. Apsurdno i sramno. Idealni svijet ne postoji, a to je, srećom, i samom Pančiću jasno. Međutoa, da parafraziram koga drugog do velikog Andrića, od potrage za idealnim nikad ne treba odustajati. Tako se, valjda, pomjeraju granice, zar ne? Ipak, njima nije svrha da pomjeraju granice već da se uljuljkaju u svojoj, sad je već jasno, potamnjeloj slavi, i da se, kad niko neće, sami razapinju i od sebe čine mučenike koji prođoše silne golgote i to, kažu nam, uradiše zbog nas koji im evo ponekad i ne prešućujemo licemjerstvo. Nas zovu nesvjesnima, a oni čekove primaju od fašista; nama pričaju o mržnji i odstrelu, a same sebe mrze pa zašto ne bi i nas. Mi mrziti ne možemo poslije sve mržnje koja je prosuta po nama i koju smo zajednički preživjeli ne gledajući na boju kože, prefiks naciona, promjer očiju i sjaj noktiju. Oni će za čašicu jače, za butkicu više, kritikujući tuđu primitivnost u obraćanju, sami sebi podapeti i tresnuti licem o ledinu kad im se, vragolanima, otme pokoja psovkica. Mala, malena psovkica. Ne velika. Jer oni samo malo vole fašiste i njihove novce. Ne mnogo. Malo. Malkice. Zbilja je gordo biti “niko i ništa” u tim mutnim okicama. Da, padoše zvijezde i ko ih jebe. Zvijezde koje me smatraju budalom, a opet, za razliku od njih, ja se ne mazim s fašistima. Zvijezde koje sebe zovu intelektualcima, a argumentiraju se lažima i podmetanjima. Na kraju, zvijezde koje su same sebe ugasile prodajući se za fašističke ostatke i okrajke. Žalosno.

Za sve nas ostaje jedno sasvim jasno pitanje: Jeste li za Dobro ili za Zlo i jeste li svjesni svoje individualne moralne odgovornosti? Krucijalno je potrebno jasno istaći da li prešutno pristajemo na naci(onali)zam i iskrivljenu predstavu društva ili smo suštinski protiv ali ga tolerišemo. Ako je ovo drugo onda se ne busajmo u prsa pameću već glupošću i budimo načisto s tim da pristajemo na vladavinu idiotkratije. Postavite sebi ponuđeno pitanje. Neka vas nije strah odgovora, lakše ćete disati, živjeti, pa i razumjeti se.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *