Pismo iz 2092. godine

Danas, 2092. godine, na stotu godišnjicu od početka opsade, varvarstvo više ne postoji. Iskorijenili smo ga, i uopšte, taj koncept osvajanja smo obesmislili. Živimo u naprednim gradovima, potpuno svjesno funkcionišemo u međusobnim odnosima kako s drugim ljudima, životinjama, prirodom, tako i sa samima sobom. Vrlo lako izlazimo na kraj s nedoumicama jer nemamo više straha od vlastitog sebe, pa samim tim niti od drugih. Zaista, dosta smo postigli za relativno kratko vrijeme

piše: Nermin Čengić

Još od davne 2007. održava se tradicionalni rafting na Miljacki
Još od davne 2007. održava se tradicionalni rafting na Miljacki

Karneval je trenutno duž korita Miljacke… na svakom mostu po jedna grupa predstavnika nekog zemaljskog naroda, neke planetarne kulture, neke životinjske vrste, udomljene i onih koje još doma našle nisu ali ga ne traže niti im treba jer se dobri ljudi brinu a dobre životinje im na dobrotu dobrotom uzvraćaju. Redaju se razdragana lica koja uz popularnu muziku za ples predočavaju lijepu i izglednu budućnost i taj fascinantni suživot kakav nismo ni znali da živimo onomad kad smo mislili da samo živimo. Vesela atmosfera traje danima u gradu koji je pregurao sve i svašta, kojem ni Eugen (op. aut. Savojski) nije mogao ništa osim spaliti ga ne računajući na neizostavnu moć vječitog Feniksa. Gradu kojem svakovrsni papanluk, kojeg se često nebulozno naziva novim vrijednostima (podvlačim nebulozno) ne mogaše ništa, gradu koji se odupire svim oblicima gluposti, od blagog do ljutog, od potihog do agresivnog, od prikrivenog do vrištućeg evedintiranog početkom devedesetih godina 20. vijeka.

Plaha atmosfera u ozračju doživljaja kupa Sarajevsko polje, dok s Trebevića u potocima teku mlijeko i med friško proizvedeni na lokalnim farmama i domaćinskim pčelinjacima koje je Grad potpomogao naglo poraslim budžetskim sredstvima nakon ukidanja suvišnih institucija i vlastodržnih nivoa, pojednostavljivanja i primjetnog reduciranja nepotrebne birokratije, odstranjivanja suvišne hobotnice neradnika i parazita iz svojih struktura. Iako smo mislili da ćemo se dodatno čuditi promjeni, zaprepaštenje dolaskom pameti u institucije nije dugo trajalo. Tek, bili smo zahvalni ponajviše sebi da se to konačno desilo i da je tijelo odlučilo raditi u korist svojoj svrsi i time umnožiti nepobitnu korist za sve nas ali i za buduće generacije koje se više neće morati hvatati za guše zbog imena, prezimena, boje kože, načina života, neminovnosti prevare. Možda je to pogrešno. Da, pomisliće neko da griješimo što smo se pomjerili za koju evolucijsku stepenicu jer na čemu će nam se sad djeca kaliti? Na miru i blagostanju? Pa da postanu pihtijasti? Ta dilema pada u vodu bistre Miljacke i odlazi u nepovrat kad shvatimo da je vraćanje nedoumica i dilema iz ranijeg vremena, iz onih čuvenih dvadesetak godina koje je čovječanstva, a posebno mi, u ovom gradu i ovoj zemlji, proživjeli u nimalo jednostavno prevaziđenom neskladu. Ne, ne treba nam ta lekcija ponovo. Previše je krvava, brutalna i daje mogućnosti raznovrsnim spletkarošima da se ostvaruju preko izniklih kostiju.

Pozdrav Zemljana: Smijemo se!
Pozdrav Zemljana: Smijemo se!

Ne treba htjeti da je gore čak i ako primjerima želiš nekoga naučiti nečemu. Neke stvari je jednostavno bolje ne iskusiti. Glad, pohlepu, rovove, zviždanje neminovnosti, usrdnu pravdu, nemilosrdne poplave i zemljotrese. I GRAS. Njega je posebno važno nikad ne iskusiti dok god liči na onaj s početka druge decenije 21. vijeka. Svega pomenutog se treba kloniti ako je ikako moguće. Treba posmatrati sunce, pratiti oblake, udisati svježinu, izdisati prazninu. Treba se smijati. Koliko god se činilo nemogućim, pritisnut iskustvom ili neizrecivom tugom, treba se smijati. Minut po minut, sat po sat, dok cijeli dan ne pretvoriš u osmijeh. Danas, krajem 21. vijeka, kušamo to i sasvim nam je prirodno da s eu ovoj 2092. godini osmjehujemo jedni drugima za razliku od vremena prije stotinjak godina. Od tad do danas smo uspjeli nadoći na to da ljudi, koliko god to vješto krili, imaju strašno puno dobrih osobina kojima sami, bez suvišnog napora mogu napraviti temeljnu promjenu. Jedna od najboljih osobina koja im je data jeste mogućnost izbora. Ne valja ako pristanu na sve ne tražeći ništa zauzvrat. Nekad smo mislili da dok god smo u okvirima standardizovane razmjene replika možemo i funkcionisati. Kad nam se dešavalo da pređemo zacrtane pragove pa izgovarali više nego smo naumili, nego li je umjesno znali smo u tren oka postajati stranci jedni drugima. Naučili smo da komunikacija, kakva god bila, osim ako je suvišno agresivna, ne treba biti strana, niti razapinjana. Sve dok ne vodi neželjenom poput šoka koji proizvodi (pu pu pu) krvoprolića, svaka komunikacija je dobrodošla. Ojačava duh i uobličava argument u prednost. Naučili smo da ljudi, kad hoće, znaju čuti, razumjeti, prepoznati, osjećati. Da znaju pružiti i preuzeti energiju dostatnu da pokrene društvo u smjeru koji svima može donijeti dobro. Kad hoće.

Danas, krajem 21. vijeka, dok ti sve ovo javljam mišlju, prisjećam se dana kad sve nije bilo jednostavno i jasno, dana kad se nismo mogli razumjeti i sporazumjeti, tražeći uporno razlike i tamo gdje ih niko tražio ne bi. Sad, u svojim poznim godinama, shvatam da ipak ne bih ništa mijenjao, pa ni te uklete devedesete godine 20. vijeka. Istina, volio bih da mnogo dragih lica koja su tad preko noći nestajala, sada gledam pored sebe, no to je iz ove perspektive naravno nemoguće, a ne treba trošiti vrijeme na nemoguće (ne i prestati stremiti), kad ni ono moguće još nije potrošeno. A da nije bilo tih devedesetih godina 20. vijeka, kontam da se pomaci u shvatanju vrste vjerovatno još ne bi izdešavali. Jer, kažu, ako hoćeš poboljšanje moraš udariti o samo dno, a to jesmo, ponajviše zahvaljujući samima sebi, uspjeli konačno dostići tih devedesetih godina 20. vijeka, I valjali smo se u blatu zaostalom iz tog perioda tokom narednih petnaestak – dvadeset godina, dok se nismo uspješno dozvali i globalno odlučili presuditi potrebi za neupitnim i haman besmrtnim vođom, njegovim prohtjevima i benifitima od kojih nikome dobra nije došlo. Te ne baš davne 2030. godine smo raskrstili sa svim predsjednicima i suvišnim odborima. Prosto je smiješno kako je u roku odmah prestalo huškanje i više niko nije pozivao na mržnju, u rat. Fašisti su se, prepoznavši blagodati koje na Planetu donese Osmijeh, iskorijenili sami bez potrebe za posebnom intervencijom. Nekadašnji lobiji su se metamorfirali u servise i ponašaju se onako kako su prvobitno i zamišljeni. Nemaju nikakve mogućnosti, ali ni želje, potrebe za okorištavanjem o prigrabljenu funkciju jer sama funkcija sobom ne donosi više ništa više nego predugo nipodaštavani čistač ulice dobija i na što ima pravo.


Jean Michel Jarre – Miss MoonDanas, u devedesetim godinama 21. vijeka, dok u dubokoj starosti još uvijek uspijevam povezati misli i tvoriti rečenice, shvatam konačno onu čuvenu besposličarsku – sve u svoje vrijeme. Mostovi danas titraju premoščavajući pitku Miljacku. Da, uspjeli smo je očistiti i redovno je prečišćavamo, pa je sad možemo piti iz korita, a sve zahvaljujući dragim Bišćankama koje su smislile uređaje, a mi ih uspješno primjenili i ponudili svijetu. Ljuljuškaju se sarajevske ćuprije pod naletom radosnih lica koja su naučena o neminovnosti istosti međusobnih razlika koje nikog i ni po koju cijenu ne čine više ili manje vrijednima. A samo stotinu godina ranije smo bili takvi divljaci. Shvatam da je ipak bilo lijepo posmatrati, a povremeno i učestvovati u promjenama i transformacijama koje su jedino izvjesno od svega na ovom svijetu. Bilo bi jako lijepo da smo uspjeli u onome što smo i sami dugo i teško naučili, da naši mladi ne prave naše greške, da prema onima koji dolaze poslije, kada mi nestanemo, ne budu okrutni prodavači zajebancije o slavnoj prošlosti svojih predaka. Nadajmo se da smo ih, i sami svojevemeno lohotni i nesigurni, uspjeli naučiti nepokolebljivoj Ljubavi, neupitnom Zajedništvu i iskrenom Osmijehu.

Sjećam se kad sam one davne 2012. godine razmišljao o tome da je nada jedina izvjesnost koja nam može pružiti konačnu satisfakciju. Da sve dok se nadamo i bićemo, a kad nade nestane presječenih žila ćemo se sasušiti i s tugom konstatovati nove poraze. Dok je prepoznavanja mogućeg i stremljenja omogućavanju nemogućeg do tad će biti i razloga da bude. Lijepi su bili ti dani neizvjesnosti. Poticali su vrludanje krvi u žilama. Mislili smo da je to jedini način da dokažemo postojanje. Danas, 2092. godine, na stotu godišnjicu od početka opsade, varvarstvo više ne postoji. Iskorijenili smo ga, uopšte taj koncept osvajanja smo obesmislili. Živimo u naprednim gradovima, potpuno svjesno funkcionišemo u međusobnim odnosima kako s drugim ljudima, životinjama, prirodom, tako i sa samima sobom. Vrlo lako izlazimo na kraj s nedoumicama jer nemamo više straha od vlastitog sebe, pa samim tim niti od drugih. Zaista, dosta smo postigli za relativno kratko vrijeme. I neka smo. Osjećaj ugode je prisutan kada se na samom kraju jednog života može pogledati iza sebe i vidjeti da je vrijedilo sanjati i snove pretvarati u stvarnosti. Ova, u kojoj danas, 2092. godine živimo mogla se desiti i koju deceniju ranije. Više bi nas bilo živih, manje bi bilo nepotrebno prosute žuči. Ali, shvatamo da ni to nije bilo džaba i još uvijek sumnjamo u slučajnosti. U redovnim intervalima ponavljamo, mantramo ono što se pretvorilo u neslužbenu himnu čovječanstva posljednjih pedesetak godina – sve u svoje vrijeme. Jedino ostade žal što, iz ove perspektive, vjerovatno neću biti u stanju da vidim dokle je čovjek dogurao stotinu godina od sad. Lijepo bi se dalo oteferičiti tamo neke 2192. godine, kraj nekog potoka, svakako bistre vode, tek probuđenog proljeća šume zelene.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Jedan odgovor na “Pismo iz 2092. godine”

  1. svaka cast na tekstu. zaista me je dirnuo i dao nadu da sjaj nasega Sarajeva nece biti izgubljen u toru nabujalih primitivaca.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *