Pismo Sarajlija iz 1992. godine

Ljubav za svoj grad, želja da se zajedno u miru živi sa svojim prijateljima, komšijama i sugrađanima bila je stostruko jača od svih barikada, terorista, njihovih organizatora i štabova.

Mir u Sarajevu

Mir u Sarajevu

Pećinski ljudi pravili su puteve da bi brže i lakše išli u lov. Putevi su stariji od plemenskih zajednica, svih država i vjera. Hiljadama godina oni povezuju sela, gradove, države i kontinente. Kao zajedničko dobro svih ljudi nikakvi pojedinci, grupe ljudi ili politička stranka ne može imati i nema nikakvo pravo da preprekama i barikadama, pomoću naoružanih bandita onemogući i parališe saobraćaj. Tako nešto mogu uraditi samo primitivni tipovi bez ikakve kulture i odgoja, a koji ne poštuju nikakve zakone i njihove norme.

U našem prelijepom polumilionskom Sarajevu teroristi-banditi – po nalogu svojih vođa, postavili su, po ranije pripremljenom i utvrđenom planu, brojne barikade i paralisali svaki normalan rad i život u njemu. Prvi mart ostaće kao najveća bruka i sramota ovoga grada kada radnici nisu mogli otići na posao, studenti na fakultete, đaci u škole, ljekari u ambulante i bolnice, trgovine su bile zatvorene, grad je bio pust. Mnogi bolesnici ostali su bez liječničke pomoći, odgođene su sahrane jer je bilo nemoguće stići do groblja… Nažalost i sramotu, neki naši sugrađani iz svog holidejinskog štaba kontaktirali su sa teroristima, davali im uputstva i savjete, slali im hranu i piće, pa čak lijekove i sanitetski materijal!

Građani su bili zatečeni, šokirani i uvrijeđeni, konfuziji su pripomogli radio i televizija a naročito gradonačelnikov poziv da građani ostanu u kućama i ne izlaze na ulice. Od toga su koristi imali samo teroristi na barikadama i njihovi organizatori. Kako je vrijeme odmicalo, uvrijeđeni i poniženi građani dolazili su sebi, nestalo je straha i neodlučnosti. Ljubav za svoj grad, želja da se zajedno u miru živi sa svojim prijateljima, komšijama i sugrađanima bila je stostruko jača od svih barikada, terorista, njihovih organizatora i štabova.

Spontano, bez ikakvih priprema ili štaba, građani iz pojedinih zgrada izlaze i pozivaju komšije, komšije pozivaju jedan drugog, kuća po kuća, ulica po ulica, pridružuju se studenti, đaci, radnici, domaćice sa djecom. Za tren oka skupilo se nekoliko hiljada ljudi, narod se slijeva kao rijeka, hiljade i hiljade građana pridružuju se koloni. Tu veče nije bilo Srba, Hrvata, Muslimana, Roma, članova političkih stranaka. Svi su oni jednostavno bili SARAJLIJE. Svi su jednako voljeli svoj grad, mir i zajednički život.

Veličanstveno je bilo slušati klicanje tog ogromnog broja građana na skupu do sada neviđenom u Sarajevu. Nikakve barikade i nikakvo oružje nije moglo zaplašiti Sarajlije da ustuknu, građani su bili spremni da ginu za svoj grad. Pred ovom rijekom odlučnih i hrabrih građana teroriste-bandite – uhvatio je strah i panika, bježali su glavom bez obzira, o čemu najbolje svjedoči ostavljena municija, sendviči, pića, pa čak i poneki odjevni i drugi predmeti. Vlast nije funkcionisala, država je, ukoliko je uopšte imamo, bila nemoćna. Na sreću, narod je funkcionisao i dokazao svoju visoku svijest i kvalitete. Vrlo brzo uklonio je barikade, vratio mir i spokoj građanima. Strah i neizvjesnost zamijenila je pjesma, prijateljstvo i povjerenje.

Mi učesnici pohoda na barikade više nikada nikome nećemo dozvoliti da u ovom gradu digne barikade, a da ostane nekažnjen. Drugi puta opkolićemo barikade. Neće biti predaje ni bježanja. Teroriste-bandite ćemo pohvatati, na licu mjesta im suditi. Na isti način treba postupiti i sa minerima mostova, pruga i dalekovoda. Pseudodemokrate i pseudohumanisti reći će da je ovo surov i grub način obračuna sa hajdučijom, terorizmom i nasiljem. Mi građani nikada nismo čuli da je bilo gdje u svijetu i bilo koja vlast nagrađivala, mazila ili odlikovala teroriste-bandite. Šta zaslužuju neljudi koji su spremni da pucaju u nevin narod, da kolju, robe, pale, pljačkaju i započnu rat? Zar nije moralnije i humanije uništiti stotinjak bandita nego čitavu Republiku ili gradove prepustiti njima.

Svi koji su bili na sarajevskim barikadama imaju svoje ime i prezime, narod treba da zna ko su oni. Vlast je dužna da u najkraćem roku saopšti njihova imena. Prije svih drugih to je dužna policija koja nije položila ispit. Ako to policija ne zna, ili zna a neće da objavi, onda nam takva policija nije potrebna. Ona mora da ode. Narod će izabrati nove i sposobne ljude koji će biti apolitični i neće služiti ničijim interesima. Ako jedan dio policije služi jednoj stranci, drugi drugoj, treći trećoj… onda takva policija najdirektnije radi protiv naroda.

Građani Sarajeva, 26. mart 1992. godine, Oslobođenje

Ubrzo će početi opsada Sarajeva, najduža i najkrvavija opsada jednog grada u novijoj historiji čovječanstva. Neki tvrde da opsada Sarajeva traje i danas…

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.