Pogled na cvijeće odozdo

Neobično je, zaista, i čudno, da preživiš četiri godine rata i za to ne dobiješ nikakvu diplomu, kao da sto silabusa znanja, vještina i kompetencija koje si preživjevši stekao nikome ne trebaju osim istraživačima piti-espija

nenad velickovic

Nenad Veličković

Nije li to neobično, čak čudno: neko sjedi tri-četiri godine, sluša nekakva predavanja, radi nešto na nekim vježbama, nešto pročita, nešto napiše, i dobije diplomu, i od toga živi narednih 30, 40 godina… A neko tri-četiri sjedi u rovu, padaju po njemu granate, živi na riži i pasulju bez struje i vode, trči ispred snajpera, i narednih 30, 40 godina umire od toga, sretan što je ostao živ.

Neobično je, zaista, i čudno, da preživiš četiri godine rata i za to ne dobiješ nikakvu diplomu, kao da sto silabusa znanja, vještina i kompetencija koje si preživjevši stekao nikome ne trebaju osim istraživačima piti-espija. Istina, ako si književnik, pa nešto od tog iskustva spakuješ u knjige, neke fajde od četiri godine suživota s prolivom na kraju ipak bude. Na tom talasu ratnog profiterstva može se dugo surfati, pa čak i srećno, ako se dijareja uzdigne na nivo poetike svjedočenja.

Tako, kao književnik i svjedok, s vremena na vrijeme, od obljetnice do obljetnice, dobiješ ipak priliku da održiš predavanje iz tog neakademskog predmeta koji lošiji pisci zovu vreme smrti a bolji vrijeme sranja.

Predavanje, naravno, treba prilagoditi slušaocima. Ne mogu se iste stvari govoriti onima koji su sve to i sami proživjeli i onima koji su rođeni kasnije. Valja izbjegavati udovoljavanje banalnoj radoznalosti. Kako se uopšte može odgovoriti na pitanje kad je rat u tvojoj domovini počeo? Petog aprila 1992, kad sjedio si na balkonu stana u Prijepoljčevoj ulici i gledao puškaranje na Vracama?

Još uvijek je bilo proljeće, i sunčan dan, ali rat ne počinje u sunčan dan. U sunčan dan se samo silazi s uma, kako bi rekao Pandurović, na užas ratnog izveštača Jovana Skerlića. Rat ipak više počinje kao jesen. Samo jednu noć opadne staklo s prozora i ujutru zapuše jeza kroz kosti i namještaj.

Stvari dobiju drugu vrijednost. UNIS-ov Montbike vrijedi više od Pretisovog Golfa, brezina metla više od Iskrinog usisivača, zavoj prvi individualni više od fakultetske diplome, lijeha zemlje više od garaže. Rat je implicitna potvrda teorije evolucije. Ako se za nekoliko mjeseci čovjek vrati na stadij neandertalca, šta bi mu bilo teško suprotan put prevaliti za par stotina hiljada godina?

I odnos prema ekranu se promijeni. U ratu ga zamijeni puškarnica bunkera. Krajem proljeća slika bude puna trave i cvijeća koju gledaš odozdo, kao da si već mrtav i slušaš Predosećanje budućnosti Brane Petrovića. Proleće je opet! / Kiša poljubaca! / Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca. // O reci mi reci da li si u stanju / da zamisliš moju glavu ko lobanju? / U pustome polju, prazno i duboko / i mrava što živi gde je bilo oko… / I poljskoga miša što potajno želi / da istera mrava pa da se useli… / I pčelu, što sleti kada vetar duva! / Na cvet što je niko iz bivšega uva!… / Budućnosti strašna! / Sudbo nevesela! / Kad bih bar mogao da budem ta pčela!

U tome je, mislim, sva tajna rata. Kad počne, umreš prvog dana, svaki naredni je čist dobitak. Treba gledati na njega kao na samoubistvo na kredit. Prva žrtva rata u Prijepoljčevoj bio je komšija Asaf. Imao je sto kila i kad se objesio o kvaku vrata kupatila s unutrašnje strane trebalo nam je sat da uđemo unutra. Ne sjećam se je li mu glavu držala kravata ili kaiš, sjećam se da je odahnuo kad sam ga odvezao. Živ je, rekao sam njegovom ocu, ali on je već bio preživo jedan rat i znao je da zadnji izdisaj nema veze sa trenutkom smrti.

Pogrešno je rat povezati s umiranjem. To smrti daje smisao, što je naravno besmisleno. Rat je zabavnije povezati s profitom. Kad si bespomoćan, barem je neka utjeha znati da nisi glup. Što automatski znači da jesi, jer sjediš u rovu i gledaš cvijeće odozdo, umjesto da putuješ naokolo kupujući naftu, oružje i municiju gradeći buduću tajkunsku karijeru.

Pamet je u ratu, ako se pod njom ne misli na lukavost, uopšte precijenjena. A pošto je mir samo nastavak rata jebanjem puka u mozak, očito je precijenjena i u miru. Što prije shvatiš da si glup, više ćeš vremena imati da izgubljeno dostojanstvo zamijeniš plemenitim cinizmom. Neko će to cijeniti, kao što neki cijene sir sa plemenitom buđi.

U miru se još možeš držati za pametni telefon, pa vjerovati da rat ne počinje u sunčan dan, u zemlji zelenoj, šumovitoj, plodnoj, u gradu česmi, mostova, hramova… Ali dok dlanom o dlan, dok reci keks, dok trepni, dok izbrojiš do tri (srbin, hrvat, bošnjak) eto te u grobu s pogledom na cvijeće odozdo, levo od tebe teče vreme, desno od tebe teče vreme, a ti sjediš s puškom na koljenima i knjigom na pušci i nadoknađuješ gradivo: Čudna moba / Na dnu moga groba. / Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni, / Gušteri, štenad i kameleoni, / Čuvide, tenci, harpije i guje / Na strašnom gumnu vrtlože i bruje.

Samo što Matoš tu ne misli na grob. Nego na domovinu…

piše: Nenad Veličković (pescanik)

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.