Na pogrešnom mjestu, u pogrešan vakat… Pogrešno se mi nazivamo ljudima!!!
Često mi je nana znala reći: “Sine, bježi od belaja”. Lako je to nani bilo savjetovati, kad se u njen vakat, sigurno, od belaja moglo i pobjeći. Denis se vozio tramvajem. Ubijen je zbog krivog pogleda. Bio je na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. Amar je ubijen na svom radnom mjestu. Demokracija kod nas znači da u svom kafiću ne smiješ napraviti fajront, kad je kraj radnog vremena. Prijateljica s kojom sam išla u razred, ranjena prije par godina, šetajući… u 20h, ljetni period. Slučajno zalutali metak, obračun mafije. Opet pogrešno mjesto, u pogrešno vrijeme… Rubrike crnih hronika prepune vijesti o tragično preminulim mladim ljudima, koji su se zatekli tamo gdje nisu trebali… Sanja je upoznala lošeg dečka. Pokušala se “kaniti belaja”. Valjda je danas, u svom stanu, spavajući u svojm krevetu, bila na pogrešnom mjestu, kada je brutalno ubijena.
U ratu je ginula mladost svakodnevno, al’ eto – k'o znali smo da je rat i da smo totalno nemoćni. Danas “uživamo” u blagodatima g-đa Demokratije i Slobode, pijuckamo kafice i prevrćemo krvave listove dnevnih novina. Nikog se ne tiče ništa, dalje od glupavog mu nosa… Trebali bi možda organizovati kakvo sportsko takmičenje u “slijeganju ramenima” i “okretanju glave” – to nam, ovih posljednjih par godina, strašno dobro polazi za vratovima. S kojim li se to mi pravom nazivamo ljudima, kad je ta disciplina – jedina za koju imamo muda?
Moja nano, danas se meščini, nemoguće kanit’ belaja. Smrt vreba na svakom uglu…
A ćutanje je, nano, k'o i odobravanje. Možda čak i gore…
piše: Iman-Sara Pekić