Šta me čeka sljedećih mjesec dana ne mogu ni pretpostaviti ali znam da mi “neće biti lako”. Valja uživati ljepotama Južnoafričke Republike, a usput ako gdje naletim i prokomentarisati koju utakmicu. :-)
Danas odlazim na put prema jugu, na donju ivicu “Crnog kontinenta”, i sve što mi je u opisu posla je da se družim s ljudima, zabavljam i upoznajem, i eventualno pogledam koju loptu iz ženskog ugla, što znači da se mogu konačno obrušiti na taj muški rod koji će sljedećih mjesec dana biti u stadiju nemogućeg. Nadam se da me dole na jugu očekuje još ponešto osim divljih muških tjelesa koja u transu izvikuju imena svojih omiljenih igrača i sudija.
Nisam imala pojma o Južnoafričkoj Republici i njenim potencijalima, ljepoti, mogućnostima, težnjama. Kod mene je sve do sada, kad pomislim na Afriku, prvo u glavi Nelson Mandela i njegova borba za jednakost svih ljudi na planeti. Na um mi pada i jedan od djelova filmskog serijala “Smrtonosno oružje” u kojem su ambasadori iz JAR-a predstavljeni kao nasljednici Firera. Sjetim se kad sam prije par godina po prvi put čula Mama Afriku (Miriam Makeba) i njenu kultnu Kaulezu u kojoj pjeva o majci koju ganja aparthejdska policija i djetetu koje hrabri svoju mater da pobjegne policiji.
Sve su to neke moje prve asocijacije kad se govori o Južnoj Africi, a vjerujem da je Južna Afrika više, daleko više od pomenutog, što ću, nadam se, i neposredno imati priliku upoznati u narednih mjesec dana.
Kad sam se pozdravljala s ekipom dali su mi nadimak po onoj nesretnoj afričkoj trubi “vuvuzela”, isprativši me riječima: “Sretan put i vrati nam se u komadu naša Vuvuzela”.
Pa, sretan mi put i pišemo se sutra…