Poletjela golubica sa Baščaršije u red za izvinjenja

Poletjela golubica sa Baščaršije u red za izvinjenja (by Nermin Čengić)
Poletjela golubica sa Baščaršije u red za izvinjenja (by Nermin Čengić)
Koji čas Geografije, tog najnestalnijeg predmeta na Balkanu, ne bi škodio mnogima koji se vole igrati mapama ili čak i bez mapa svoje povremeno ali uvjereno prisustvo na određenim teritorijama smatraju poželjnim jer im njihov mentor tako sugeriše i, neizostavno jer “narod tako hoće”.

Pored pomenutih, i oni koji krenu u nimalo zahvalnu aktivnost izvinjavanja za sve što ih tišti, imali bi mjesta na takvim časovima, te iste Geografije, ali i koji dekagram Istorije, a kako bi, eventualno, shvatili šta, kako, gdje, kome i kada reći.

Evo, baš smo, u svoj besmislenosti svakodnevnice dobili još jedan primjer “širokogrudosti” najnovijeg starog mirotvorca i nasljednika oca, isto mirotvorca, porodice Izetbegović.

Bakir Izetbegović se tog jutra probudio kao i svakog, tačno na vrijeme. Umio se, popio kahvu, nabacio novo odijelo i pravac za Beograd, na gostovanje u tamošnjem radio programu za izvinjavanje.

“Za svakog nevinog čovjeka koga je Armija BiH ubila, ja se danas izvinjavam.”, odlučno je saopštio Bakir svim slušaocima Radija B92. I nek’ je. Nije to loše. Kad osjećaš nekakvu tegobu, a znaš joj uzrok, onda se brate fino namjesti, pročisti grlo i iz sveg glasa uzvikni da ti je žao. I nek’ ti je žao. I treba da ti bude žao ako iskreno žališ.

Međutim, ono što nije baš najjasnije je zašto Bakir Izetbegović misli da su nevine žrtve Armije BiH u Beogradu, nevinije ili prioritetnije za izvinut’ im se od onih iz Sarajeva, Zenice, Bihaća, Mostara… i drugih bosanskohercegovačkih gradova koji su u Zlu rata bili okićeni i idiotima kojima ništa sveto nije, a ponajmanje ljudski život, posebno ako je “inovjerni”.

Nameće se pitanje zašto se još niko, pa ni rečeni Bakir još ne izvinu mom čika Miši, čija je porodica generacijama u Sarajevu, što mu “Cacini” ubiše nećakinju i baciše sa, ko zna koliko drugih nevinih, u jamu na Kazanima. Koliko se sjećam, niko, pa ni Bakir Izetbegović se za takve zločine Armije BiH, nad Sarajlijama, nije izvinuo. Što se ne izvinu niko Zeničanima koji baš prije koji dan sahraniše, konačno pronađene, ostatke doktora Sladojevića. A koliko je još nepronađenih? Izetbegoviću nije mrsko skočiti do Beograda na izvinjenje, a ne zna (ili možda zna?) na mapi naći Trusinu, gdje mu pobješnjeli psi Armije BiH pobiše, između ostalog, nenaoružane stanovnike tog bosanskohercegovačkog sela.

Koja je svrha trčanja na izvinjenje u Beograd koji još uvijek “ne podržavaâ” Ratka Mladića i traga za “moštimaâ” Draže Mihailovića? Bakir bi, da smiruje tenzije, da relaksira odnose, a u rođenoj mu zemlji živi, radi i otima smraduljina poput Milorada Dodika koji u slobodno vrijeme, između ostalog, negira genocid u Srebrenici, isti onaj genocid koji Bakira Izetbegovića, prema njegovim riječima, “strašno boliâ”.

Sveprisutna priča o tome kako se Armija BiH nema šta “Beogradu” izvinjavati kad je “Beograd” bio ovdje, a ne Armija BiH u Beogradu je besmislena jer svi znamo da je, pored pridodatih koljačkih hordi, u tada još uvijek JNA, bio i priličan broj mladića, regruta od kojih je bio značajan broj onih kojima politika i “mirotvorci” nisu bili ni u peti interesovanja, koji su stradavali sa slikom svoje drage u novčaniku. Ni krivi, ni dužni bilo kome, tek što su bili na pogrešnoj strani. Svakako se treba izvinuti, zvanično, institucionalno, ali valjda za to trebaju postojati neki bazični preduslovi. Prevelik i preznačajan je to korak, pa još ovako odjednom kad niko i ne sluti, da bi se tek tako u jednoj radijskoj emisiji reklo – eto, izvin'te.

Možda je ipak do mene. Možda ja ne kontam svu tu politiku, sve te težnje i pretenzije. Možda, ili vjerovatno, su sve to igre koje mi nebitni ne razumijemo jer razmišljamo o hljebu kojeg sve manje imamo i nadolazećoj zimi za koju opet moramo ganjat’ zamjensko grijanje jer se s ovim našim gasovođama nikad ne zna. Možda je došlo vrijeme da se piše nekakva istorija po kojoj će biti nebitna logika primarnog, pa samim tim i nebitno da li se Bakir Izetbegović prvo izvinuo, ili se najprije “predao” zločinac Ratko Mladić. Možda je nebitno što Ilija Jurišić NIJE OSLOBOčEN optužbi pravnog Beograda za nepostojeći zločin na Brčankoj Malti. Da, dobro ste čuli, svi vi koji ste se obradovali što je Ilija pušten kući jer će opet za koji mjesec u Beograd, na obnovljeni proces. Dok se Bakir Izetbegović izvinjava.

Uostalom, previše je još neotkrivenih crnih rupa u ovoj, i zbog tog neotkrivanja tih crnih rupa, razbucanoj zemlji da bismo se sada eto naprasno izvinjavali našim komšijama. Nit smo kao država jedinstveni, nit’ imamo zajedništvo, nit’ su dodici, bičakčići, čovići u zatvorima zbog svog svakom sem sudu kristalno jasnog kriminala pa su čak na oslobađajućim presudama odnosno političkim funkcijama, a vala i ono što smo zaboravili: zločinci i dalje u mimohodu prolaze kraj svojih dojučerašnjih žrtava usput im se i izruguju.

Kontam da u nekim stvarima treba imati mjeru, a mjera ovom Izetbegovićevom gestu izvinjenja jeste svakako dobra namjera ali i glupost. Prerano je plaziti regionom i nuditi ruke dok si u najmanje pola vlastite kuće siroče. A ti regionalni odnosi će se prirodno, sami od sebe, “relaksirati” kad Ratko Mladić (i Goran Hadžić) sjedu u haške fotelje. Poletjeće tada bijela golubica mira sama od sebe, neće je Izetbegović i kolege po izvinjenju imati potrebe čupati iz kaveza.

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Jedan odgovor na “Poletjela golubica sa Baščaršije u red za izvinjenja”

  1. Sasvim razumijem i cesto ovako razmisljam, ali… Dobro je sve sto vodi dobrom, a Bakir je to upravo i pokazao.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *