Posljednja pjesma labuda: Fudbalski mamojeb BiH

Kažu mi da je super što smo pobijedili Rumuniju u Zenici (2-1) i da nam je to povećalo nekakve šanse za nekakvo Evropsko prvenstvo. Naravno da sam gledao. Kako neću, jer iskustvo kaže da je ovo najvjerovatnije posljednja utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine. Valja unucima jednog dana prepričavati sjećanje o kraju jedne epohe. Valja upotpuniti priču o ubijanju jedne od najljepših država na svijetu. Ova reprezentativna pobjeda me nagoni da se sjetim priče o apsolutnoj ljepoti posljednje pjesme labuda na samrti

Posljednja pjesma labuda
Posljednja pjesma labuda
piše: Nermin Čengić

Nama je stvarno dobro. Radujemo se posljednjoj utakmici odabrane vrste nogometnih fudbalera, tako strastveno trošeći novce kojima se finansira taj besmisleni fudbalski savez sa malim f i još manjim s, a u sufiksu nosi naziv, češće skraćenicu, jedne zemlje na brdovitom Balkanu gdje će uskoro zauvijek u istoriju otići legenda o državnom sportu, u jednom danu. Volio bi da me stvarnost može demantovati ali sam previše dobro obaviješten da bi bilo šta osim najnovijeg poraza Bosne i Hercegovine za zelenim stolom zaista bilo ravno senzaciji.

Dok se mamojebi, koji okreću milione eura na raznoraznim transferima i sličnim igrama oko bosanskohercegovačkog fudbala, razbacuju kesama para i naplaćuju budalama ulaznice za šačicu reprezentativne radosti, svjetske krovne organizacije najpopularnijeg sporta na planeti se trude da dovedu u red ono od čega je i sam bog, ukoliko postoji, digao ruke. Konta svjetska sila da je pametnija od bošnjačko-hrvatsko-srpske koalicije sportskih trudbenika, koji se ne daju prevariti i primjerom ponuditi normalnost na kojoj bi se bazirao ostatak igara bez granica koje se pletu ovim nenadjebivim balkanskim trokutom. E, da ne bi. Ne znaju ti svjetski mešetari da domaći kokošari itekako znaju znanje. Namjestili su si sistem u kojem se hapsi tek kad je tal ugrožen, a i tada postoji popravni za povratnike iz smisla ukoliko se obeća šutnja i gledanje korupciji kroz prste.

Čemu više zavaravanje? Već odavno smrtno ranjena Bosna i Hercegovina svakim danom gubi ostatak dragocjene tečnosti, kolabrira i uskoro vjerovatno odlazi u istorijske čitanke kao “bila jednom jedna država”. Entiteti su preuzeli kormilo, predstavnici istih su glavne zvijezde reality-ja o legalizovanom kriminalu, a posmatrači šute k'o zaliveni, povremeno se oglašavajući najčešće putem interneta. I ti proglasi, ako samo malo bolje pogledate, sve više smrde na plemensku opredjeljenost. Dok pretresaju ironičare aktuelnosti click-kritičari sami sebe razotkrivaju obojenošću impulsivne reakcije.

Dakle, odigrana je vjerovatno posljednja utakmica loptaša pod brendom BiH. Navijači sa plavo-žutim zastavicama su uz himnu bez teksta vjerovatno posljednji put, ovaj put jako stidljivo, odzviždali savezu koji im je osim pražnjenja novčanika pružio sramotu kakvu ovotrokutni fudbal nije doživio u svojim historijskim povijestima. Ali šta reći i čemu kriviti te sasvim otvorene lopove, kad jedno takvo ime kakav je legendarni fudbaler FK Sarajeva Safet Sušić biva podložan atmosferi prevare pa mu nije mrsko da legendu jednog od najboljih fudbalera koje je svijet vidio ukalja zahtjevom navijačima da ne zvižde savezu koji je doveo do situacije u kakvoj smo. Kad jedan Pape ne vidi dalje od vlastitog nosa pa komentariše – ako ne pobjedimo ovu i ne treba nam suspenzija FIFA-e. Šta reći na to pomakanje osjećaja za vrijeme i prostor kad i sami navijači, koji su u jednom trenutku bili toliko narasli da su sa samo par dodatnih koraka mogli šutnuti taj mamojebni savez u guzicu, sa funkcija koje bi se prepustile onima koji mogu, znaju i hoće vratiti obraz oskrnavljen lopovlucima. Stvarnim stručnjacima koji znaju da naprave i posao i pare. Navijači su se naglo ušutili, savez je nastavio po svom i priredio vrlo izvjesnu suspenziju, a obeshrabreni bosanskohercegovački ljubitelji sporta su dovedeni do ruba s kojeg jedino mogu tražiti spas u posmatranju komšijskih ili pak normalnih liga u kojima nije bitno da li svaki mamojebni narod u ovom opštem mamojebu koji živimo ima svog mamojebnog predstavnika na mamojebnoj vlasti.

Koliko će u domaćem sportu bilo šta više imati smisla nakon 1. aprila 2011. godine, kad ističe rok da se nepomirljivi pomire, vidjećemo. Najbliže realnom zaključku je ono apokaliptično – e, sad je stvarno sve gotovo. Možemo se mi ljuljkati kao ovdašnji komentatori koji nakon oproštajne pobjede domaćeg tima tješe gledaoce nadom da će se FIFA možda ipak smilovati i popustiti toj napaćenoj Bosni i Hercegovini, ali tješimo se već godinama i ostajemo neutješni. Tako je kako je. Odustalo se od zajedništva, već se sasvim otvoreno ograđuje u torove, samo da se zakuca i posljednji klin.

Ukoliko se nekad i probudimo iz ovog nacionalističkog zanosa, ako tada Bosna i Hercegovina uopšte bude postojala, možda se neko sjeti sportske i ljudske gromade poput Ivice Osima, koji se mjesecima nudi ali ga neće jer “Štrausa s Grbavice” niko ne može kupiti da šuti i radi po njihovom; legendarnog Predraga Pašića, koji je odgojio generacije malih “bubamara”, ali ga neće jer je opečačen kao nepodoban (“Srbin je iz Sarajeva u Sarajevu”), i druge stvarne veličine koje su, sasvim sam siguran, ovdašnji fudbal do sada mogle odvesti do zvjezda. Pošteni i vrijedni po pravilu nisu potrebnu domaćim oligarhijama. Rezultati i minuli rad odavno nisu uslov za dobijanje posla u Bosni i Hercegovini. Jedino i isključivo su bitni nacionalno-teritorijalna podobnost i sklonost mutnim radnjama. A u takvoj atmosferi i miljeu se ništa normalno izroditi ne može.

I za kraj. Kažu mi da je super što smo pobijedili Rumuniju u Zenici (2-1) i da nam je to povećalo nekakve šanse za nekakvo Evropsko prvenstvo. Naravno da sam gledao. Kako neću, jer iskustvo kaže da je ovo najvjerovatnije posljednja utakmica reprezentacije Bosne i Hercegovine. Valja unucima jednog dana prepričavati sjećanje o kraju jedne epohe. Valja upotpuniti priču o ubijanju jedne od najljepših država na svijetu. Ova reprezentativna pobjeda me nagoni da se sjetim priče o apsolutnoj ljepoti posljednje pjesme labuda na samrti. Jer čemu će osim večerašnjoj pivi više poslužiti ova pobjeda ako se mamojebi iz saveza za koji dan ne dogovore o jednom predsjedniku, a svi znamo da se neće dogovoriti. No, treba i dalje biti skrušen i vjerovati u novu sadaku iz svijeta. Na to smo navikli. Poznato je i da nada posljednja umire. Ova naša malo-malo pa se bandakuje, te je moramo poljevati vodom, šamarati, dozivati iz sveg glasa: Nado! Nadooo! Nadoooooooo!… Samo me strah da će nam se ovaj put vratiti eho koji glasi: E, jebi ga.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *