Posmrtni marš klonova!

Novembar je. Blage kiše su sa punim koferima fino spakovanih kapljica krenule ka nama. Doći će za nekoliko dana sve tmurne i u šarenilo obojene. Donijeće nam jesen. Još jednu u nizu mrtvih jeseni

Srebrenička majka
Srebrenička majka
Sitne kapljice rane jutarnje rose sve blještave sjajne veličanstvene i nesvjesne svega onog što su predstavljale dugo su vodile pravu malu bitku sa krupnim zracima Sunca koji su se probijale kao blage niti dima kroz obližnji hrast koji je u maniru Velikog Gospodina samo šutio i sav taj rat promatrao očima nezainteresovanog gledatelja.

Starim napuštenim sokakom obavijenim mnoštvom kuća koje su godinama već vodile monolog šačici slučajnih zalutalih prolaznika projurio je stari bijeli Golf vidno oštećen glasan i nemilosrdan ostavljajući iza sebe ogromni oblak prašine kamenčića davno otkinutih od staza ljudskih.

Stotinjak metara iza onog Golfa postojala je jedna kuća. U toj kući jedna majka. A u majci tek zahrđalo srce davno zaboravljenih ideala izgubljenih godina požutjelih listova koji će za vijek vijekova ostati prazni.

U njenom naručju duboko usađena fotografija koju je toliko puta pogledala a kao da je nikad pogledala nije. Sve što joj je ostalo od onog predivnog života. . Tek jedna obična crno-bijela fotografija iz davno prošlih vremena. Fotografija koja je sve i ništa u isto vrijeme. Fotografija na kojoj su sve i ništa već dugo najbolji prijatelji.

Novembar je. Blage kiše su sa punim koferima fino spakovanih kapljica krenule ka nama. Doći će za nekoliko dana sve tmurne i u šarenilo obojene. Donijeće nam jesen. Još jednu u nizu mrtvih jeseni.

Bliži se i jedanaesti. Ah. sam izgovor tog nesretnog broja budi ukus smrti u ustima zvuk tišine koji prekida tek pokoji hitac te blagi uzvik tamo negdje iz daljine koji brzo odluta zajedno sa onim pticama koje se nikad nisu vratile.

Čekaće taj dan kao i one prije njega da bi posjetila Tuzlu. Ne ide tamo kako bi pogledala sve one fontane jezera ili pak slapove koje nam je sagradio naš načelnik. Još će mnogo vode morati da se potroši da bi ih zamijetila.

Šetaće Tuzlom. Proći će starim ispločanim ulicama noseći bijelo platno sa fino izvezenim imenima koji će da prekriju njenu staru izblijedljelu široku odjeću.

Neće biti sama. Biće tu mnogo žena. Nažalost previše. Ipak biće ih premalo da bi napravili uradili ono zbog čega su tu. Da bi pronašli tu pravdu i izveli je pred svoj sud.

Svi će i dalje sjediti u toplom kutku nekog kafića ispijajući jutarnju kafu i gledajući bezosjećajno prema tom nizu imena koji je kružio svuda gdje bi pogled zalutao. Učenici će prolaziti žureći u školu ili iz škole. Možda se neće ni obazirati na ljude oko sebe. Ili im savjest to neće dozvoliti. Oboriće svoj pogled i skrivajući ga kao prosjak komad hljeba proći pored ćutke.

Oni koji budu željeli letjeti poletjeće tog dana. Stari čovjek sa harmonikom će možda zasvirati neku novu pjesmu vjetar oboriti pokoje ptičije gnijezdo a u bolnici na okolnom brdašcu će se ispisati posljednje poglavlje jednog dugog života.

Sve ostalo ostaće isto!

piše: Haris Delić, Tuzla

Ovaj sadržaj je objavljen u otvorenoj rubrici “Imam priču“, koja je otvorena nakon poziva svim posjetiocima portala da pošalju svoje autorske sadržaje koji će biti redovno objavljivani na portalu Sarajevo.co.ba.
Ako i vi želite ispričati svoju priču pošaljite nam je. Više saznajte OVDJE.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *