Povodom jubileja siromašnih

paradajz
paradajz
Danas je jedan od onih licemjernih jubileja – Dan siromašnih. Dan je ovo kada nas se podsjeti da još uvijek dišu oni od kojih okrećemo glave jer pate od hroničnog nedostatka materijalnog imanja.

Danas ćemo, tako umno, konstatovati da je posjed neravnopravno raspoređen, kako jedni imaju previše a drugi premalo. Kako malo vodimo računa, a državu ćemo staviti u prve redove sramotnika koji ne vodi računa o slabostojećima. Sjetićemo se da imamo toliko i toliko narodnih kuhinja i svakim danom sve više korisnika narodnih kuhinja i da sve više ljudi kupuje robu isteklog roka upotrebe (jer je jeftinija). Naredaćemo toliko činjenica i statistike, potvrdno mašući glavicama na proteste protiv takvog stanja. Sve ćemo uraditi kako bi se oprali od vlastitog nečinjenja. I bićemo zahvalni što je mater začinila još jedno nedjeljno jutro toplim mirisom lokuma. A tamo negdje neki, koje redovno ne vidimo a znamo da postoje, od kojih redovno okrećemo glave, zadovoljiće se hljebom od srijede – ako ga stignu uhvatiti prije nego ga mi bacimo u smeće ili pošaljemo strikanu na selo da napoji stoku. A sutra? Sutra se već nećemo sjećati ove sumorne nedjelje, pod uslovom da smo je i primjetili glavom nateklom od brige za krajcaru više.

Odmaknemo li se od želuca – ako ništa a ono da ne ponavljamo iz godine u godinu iste priče – i pogledamo li tamo gdje ko zna otkad ne pogledasmo, možda se upali lampica iznad potpisa “duhovno siromaštvo”. Sve više je onih kojima se ta lampica pali, blješti, zasljepljuje. Jer svi smo mi redom osiromašili, u agoniji. Ne znamo više ni razgraničiti šta je bogatstvo, a kamoli da se pomućimo pa razdijelimo mozak na materijalno i duhovno, bogatstvo je li. Čitali smo to možda negdje, čuli. Poznato nam je al’ ne znamo šta je. Apstraktan pojam duha nam je, pogotovo sad, neprepoznatljiv. Ako ga i koristimo vezujemo ga za teritoriju, grad. Došlo je dotle da smo izgubili shvatanje o istinskom bogatstvu ili bolje siromaštvu. Materijalizam nas je potpuno savladao pa se mjerimo parama i nekretninama. Ne zavidimo više nekome na broju pročitanih knjiga, naslikanih slika. Zavist je danas isključivo vezana za količinu podignutih spratova i debljinu guma prevoznog sredstva. Kolibe pretvorismo u kraljevske odaje, a motorna kolica u statusne simbole. I za svo vrijeme takvog napretka osiromašismo. Siromašni smo svi redom. Siromašni da siromašniji ne možemo biti. Bezidejni, slabi. Pod parolom nostalgije ili modernije retro stila vraćamo se u neka protekla vremena i bilježimo ih kao ultimativna, vremena kad smo dosegli vrh. I ne znamo dalje. Možda je to i tačno jer odavno nismo zakoračili ni pola stope od ranije dostignutog i uveliko napuštenog stepena razvoja. Sasvim je u redu reći da smo se i unazadili. Unatraške se pomjeramo vjerujući da smo u novom vijeku. Ah.

Sve više imam osjećaj da su nas debelo slagali smišljajući sisteme mjerenja vremena. Naprijed-nazad, prije-kasnije, jučer-danas… Toliko je sve to ispremetano u sadašnjosti da smo pomalo izgubljeni kad bacimo oko na kazaljke. Više ne gledamo izlaske i zalaske sunca. Ne znamo da je to bolje. Ne znamo šta je bolje. Bolje nam više nije cilj već slogan za obećanje da ćemo i sutra disati. Zaboravili smo da bolje moramo sami stvoriti. Ni ovaj, ni onaj, ni ‘vakav, ni ‘nakav, nego mi sami. Ja sam. Prepuštamo se na upravljanje drugome jer nam je ugodnije čekati da sve to neko drugi poreda, pa da se samo premoreni od lijenosti ubacimo u mašinu. Jer smo jadni, bijedni, osiromašeni.

Uvijek se nađe za turu pića, ali šta će nam više i ta tura kad smo obezvrijedili druženje. Nestao je osmjeh i zdrava zajebancija. Sve manje je sagovornika za korisne teme. Izlapili smo neprestano ponavljajući aktuelne političke, fašističke, kriminalističke predstave stvarnosti. Vrtimo se u istom krugu stvarajući sliku o njima kao neprikosnoveno važnim činiocima postojanja. Daleko bilo da nisu važni, na kraju rade nam o glavi, ali da su presudni, u šta smo ih pretvorili, to sigurno nisu. Po svakoj zdravoj logici presudni bi trebali biti zrak, voda, zdravlje i valjda najvažnije ljubav. Kad bismo se toga sjetili ponovo bi se obogatili. Ne treba nama dobitak hrpe papira i kovanica lutrijskih dimenzija. Treba nam bogatstvo prepoznavanja da se konačno pomaknemo iz zbunjenosti u kojoj osiromašismo do te razine da je upitan i fizički opstanak. Kad sebe prepoznamo (i upoznamo) onda oko nas neće biti ni gladnih, ni bijednih, ni siromašnih.

piše: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *