Povratak Planeti Sarajevo

Sa protekom godina, ta sjećanja na Sarajevo pod opsadom postaju jasnija, valjda zato što se dublje osjećaju i pamte sve te najvažnije stvari a zaboravljaju manje važne

Opsada Sarajeva: Nikome se ne ponovilo

Moj petogodišnji unuk Andrew, u posjeti tokom decembarskog vikenda, među slikama na zidu u dnevnoj sobi zapaža jednu na kojoj je satelitski snimak Sarajeva: ‘Ovo mi liči na planetu zemlju’ – kaže gledajući sliku sa znatiželjom. ‘To je Sarajevo gdje je rođen tvoj tata’ – objašnjavam mu. Zajedno gledamo utakmicu Manchester Cityja s Edinom Džekom u zapaženoj ulozi – prva utakmica koju je Andrew odgledao sa mnom i Mirzom – i kažemo mu kako je i Džeko rođen u istom gradu u kojem je rođen i njegov tata.

‘Na planeti Sarajevo?’ – pita Andrew.

‘Da’ – kažem, i sam otkrivajući, u tom pitanju petogodišnjaka, i vlastito osjećanje da Sarajevo jeste planeta za sebe. To otkriće potkrepljuje i razgledanje, koji dan kasnije, fotografija postavljenih na temu ‘Sarajevo u ratu’ na internet portalu Sarajevo-X.com: neke od njih su okrutno šokirajuće, kao što je bila i troipogodišnja opsada Sarajeva, ali sve zajedno podsjećaju na iskustvo koje građanina Sarajeva koji je preživio opsadu duboko označavaju i razlikuje od bilo kog drugog stanovnika planete zemlje.

Može se danas – gotovo dvadeset godina kasnije – o opsadi govoriti iz perspektive njenih širih dimenzija i značenja: činjenice da je cijeli polumilionski glavni grad jedne evropske države pune tri i po godine bio izložen sistematskom teroru i uskraćivanju najelementarnijih potreba kao što su voda, hrana i struja i da je sve to preživio; poštovanja za predratne dječake iz susjedstva koji su ustali da brane svoje najbliže i svoj grad i uopšte za čudo sarajevske odbrane i opstanka; ili za oduvijek postojeći ali ratnim iskustvom potcrtan osjećaj sudbinske povezanosti i solidarnosti među ljudima bez obzira na njihovo ime, vjeru ili nacionalnost.

Svi ti široki planovi ipak samo su okvir u kojem je ta najveća i još neispričana do kraja priča s kraja dvadesetog stoljeća svakoga dana u sasvim intimnom doživljaju opsade imala bezbroj neponovljivih epizoda u kojima se i odslikavao i formirao naš osjećaj pripadnosti Planeti Sarajevo, drugačijoj od svih u Sunčevom sistemu.

Opsada Sarajeva: Sarajlije u redu za hljeb

U tom iskustvu opsade redaju se slike i sjećanja na djevojčicu pogođenu snajperskim metkom čiji otac na pitanje šta bi uradio onom ko je pucao u dijete kaže: ‘Da mi je popiti kafu sa njim da ga pitam što mi ovo uradi’. Na večernja ‘drage moje i dragi moji’ nastojanja mog prijatelja iz mladosti Željka Ružičića da posredstvom radija uspostavi pokidane veze među ljudima sve dok ga i samog nije stigla granata u centru Sarajeva.

Na doktoricu prve pomoći Silvu Rizvanbegović ubijenu u jasno obilježenim ambulantnim kolima već u prvim nedjeljama opsade. Na troipogodišnje nadmetanje u okrutnosti među snajperistima i artiljercima na čijoj su meti prečesto a da bi to bilo slučajno bili ljudi u ponižavajućim redovima za hljeb ili vodu, za humanitarnu pomoć ili crnoberzijansku haram-robu na gradskim tržnicama; čija je granata našla učiteljicu Fatimu Gunić i troje njenih đaka na školskom času a druga šestoro djece na sanjkanju na Alipašinom Polju; čiji je metak – gađajući majku s djetetom u centru grada – hladno sračunato ubio sedmogodišnjeg Nermina Divovića i teško ranio njegovu majku; čija je artiljerija spalila nacionalnu biblioteku s hiljadama rukopisa i desetine zgrada u gradu ne štedeći ni najnemoćnije od svih – ranjenike u gradskim bolnicama. U jednoj takvoj noći terora gorjelo je i gradsko porodilište u kojem su smrt našla i tek novorođena djeca.

Sa protekom godina, ta sjećanja na Sarajevo pod opsadom postaju jasnija, valjda zato što se dublje osjećaju i pamte sve te najvažnije stvari a zaboravljaju manje važne.

Opsada Sarajeva: Ubijana je sarajevska mladost

Onima koje za Planetu Sarajevo vežu ta sjećanja nikakve naknadne interpretacije onoga što se događalo za tri i po godine opsade ne mogu promijeniti doživotni osjećaj pripadanja jednom u kosmičkim razmjerama neponovljivom iskustvu.

Uostalom, i u stihovima jedne od najzapamćenijih pjesama opsade iskazana je baš takva želja: ‘Nikome se ne ponovilo’. Imao sam priliku da svojevremeno, povodom teksta u kojem su se dovodile u pitanje haške optužnice protiv oficira odgovornih za opsadu s obrazloženjem kako je to bio rat u kojem se gine, u komentaru pod naslovom ‘Opsada Sarajeva: Zločin a ne rat’ u Washington Postu, dokazujem kako u teroru nad Sarajevom s bezbjedne distance nije bilo ničeg vojničkog: samo sistematsko ubijanje sračunato na to da život u gradu učini nesnosnim za sve.

Čitam ovih dana s interesovanjem reagovanja različitih boračkih i civilnih udruženja na najave kako bi ‘zločini iz devedesetih’ najzad mogli biti sudski procesuirani. Ni najmanje se ne slažem s kvazipatriotskim odbijanjem svake mogućnosti da su u opkoljenom bosanskom glavnom gradu, van domašaja organa reda, počinjeni i zločini nad nebošnjačkim stanovništvom Sarajeva: ti zločini morali su biti davno gonjeni, istraženi i sudski procesuirani ne ostavljajući prostora za današnje sve učestalije reinterpretacije onoga kroz šta je Sarajevo prošlo od aprila 1992. do decembra 1995. Odbijanje da se to učini i gotovo dvadeset godina kasnije uvreda je za svakoga ko je doživio troipogodišnju opsadu.

piše: Kemal Kurspahić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *