Prestali smo čitati, zar ne?

Listajući požutjele stranice osjećala je miris davnine koju je pregršt papirnatih listova uvezanih koncem i ljepilom nosilo sobom još od davne 1892. godine, kako je stajalo u dnu prve stranice. Kapci su se spajali. Dok je tonula u san, uspjela je samo sklopiti i spustiti na sigurno knjigu iz koje se čarobni, tek upoznati svijet preslagao u njenoj glavi

piše: Nermin Čengić

knjige
Riznica tajni
A ne fakat, kad ste zadnji put posjetili biblioteku? Znate šta je biblioteka? Sjećate se nekad da ste barem “morali” otići do one prostorije koja isijava nenaplativo blago, skriveno u gomilama ukoričenih papira koji kriju najljepše tajne svijeta što čekaju da vam se otkriju.
Počne to sa slikovnicama, nekome se riznica pretočenih misli otvori tek u školi gdje su prisiljeni čitati makar predgovore ne bi li dokučili pismeni koji utiče na ocijenu. Nekoga knjiga prati cijeli život, a ponajviše je onih koji odustanu još i prije nego imaju priliku osjetiti jedno od rijetkih bogatstava koje se nikad ne topi.

Još nisam čuo da postoji neko ko barem jednu knjigu koju je pročitao u svom životu, kažem pročitao ne prelistao, a da ne misli kako je time osvojio veliku nagradu. Jednom zaraženi, ukoliko im pažnju ne odvrati neka niska trendovskih perlica, jedva čekaju da otvore nova vrata čarolije koja aktivira boje u mozgu što ih procesira u slike i prilike. Svakako da ima i onih isprepadanih, koji se boje korica i njihovog otvaranja, pa ostaju za cijeli život siromašniji za divno iskustvo prepoznavanja nove dimenzije za koju nisu znali ili su tek slutili, a nisu imali hrabrosti probati.

Danas je knjiga gurnuta u ćošak i ne pridaje joj se važnost i zaista zasluženo poštovanje. Mnogom jednostavnom mozgu lakše je banalizovati svijet, izbjegavajući unapređivanje kakvo knjige donose. Prepuštaju se mišljenju kako nema potrebe čitati o Madagaskaru kad tamošnje palme i oluje mogu gledati izravno, jednim klikom na internetu. Zašto zamarati dva prsta koja okreću stranice i pritom se izlagati ozbiljnom problemu neshvatanja, obzirom da su knjige (obično) bez slika, kad samo jedan prst treba za klikanje foto-galerije tačka kom.

Prestali smo čitati, zar ne? Uprostili smo misao na kratki pasus, citat ili uvod u anatomiju teksta. Dalje od tri pasusa ne idemo, a ako i odemo nemamo koncentraciju i za razmišljanje o pročitanom. Izbjegavamo shvatiti poruku, razloge. Zadovoljavamo se površnim “preletom” rečenica, bez upoznavanja s po(r)ukom. I snove smo sveli na brzopoteznu površnost bez raspona. Suzili smo vidike na jednosmjerne ceste koje vode na jedno te isto mjesto, a snovi nam postali svima jednaki. U društvenoj mreži smo usmjereni prema “nametnutim a našim” željama i potrebama. Lakše se nama diriguje dok jednoklikno tumaramo jednim te istim stratištima sasvim ogoljenog virtualnog svijeta, u kojem je trula golotinja prednost nad iskrenom ljubavlju.

Na putu od Predgovora do Pogovora, knjiga nas pojedinačno vodi od početka do kraja jednog svijeta koji možemo nastaviti razvijati i kreirati na svoj način. Niko ne biva povrijeđen, niti se narušava bilo čija stvarnost. U virtualnoj stvarnosti kojom hodamo s maskom na licu susrećemo usamljene i nerijetko otcijepljene od stvarnosti, u potrazi za nečim što nikako da si objasne. Čini se da smo knjige i zamijenili virtualnim svijetom. Veliki je problem što se sa stvarnim osobama ponašamo kao da ih možemo otvoriti, iskoristiti koliko i kako nam zatrebaju, a onda zatvoriti do sljedećeg puta kad nam se prohtije da ih “čitamo”. Naživo sklapamo scenarije vjerujući da to znamo tako dobro raditi, ne libeći se nekoga i uništiti jer smo izgubili svijest da imamo posla sa stvarnim ljudima, a ne sapunjavim likovima.

TBF - Rižot s plodovima knjiga
Da smo ostali na svijetu iz papirnatih knjiga imali bismo sasvim dovoljno vremena da razmaknemo bajku od stvarnosti, dok se u virtuali unosimo i postajemo neko ko bismo željeli biti i uvjeravamo sve oko sebe da je to tako kako smo namaštali. Sve dok ne otkriju našu stvarnost, dok ne budemo raskrinkani. A onda kreiramo novi profil i ispočetka, opet smo interesantni nekim sasvim drugim ljudima. Vrte se rutine, gubimo odnos sa stvarnošću i poimanjem ljudi oko sebe u stvarnosti. Svaki dan imamo po jednu novu, izbjegavajući da jučerašnje priznamo ili ozbiljno uzmemo u obzir. Do sutra. Sutra je na redu neka nova stvarnost koju ćemo opet bespovratno uništiti.

Ne treba potpuno zanemariti naprednu tehnologiju. Rijetka pozitivna strana u ovom kontekstu je što tehnološkom napretku imamo zahvaliti da je vijek trajanja sadržaja knjige produžen za trajnost neuništivosti binarnog svijeta. Još samo da se uhvatimo sadržaja, umjesto napomena.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *