Nakon što se čelična ptica spustila na čvrsto tlo Južne Afrike, i pošto sam pomirisala zavodnički zrak afričkog primorja, odmah sam poletila da uganjam prevoz do hotela.
Kad se nešto hoće desiti i desi se, pa tako još u avionu razvijem ozbiljnu konverzaciju sa ženom iz Holandije, kojoj su korijeni u Evropi, a izdanci u Africi. Ona me poučila nekim detaljima iz afričke istorije za koje nisam znala, a ja sam nju, valjda nije prejaka riječ, zadivila svojim poznavanjem Afrike, a posebno nakon što sam joj rekla da mi je to prvi put da stupam na afričko tlo. Kako ništa ne mogu zadržati za sebe tako joj izbiflam i s kim sam i gdje sam i šta sam i gdje ću biti i šta mi je komšijina mačka doručkovala u posljednjih pet godina, pa je imala dovoljno informacija da mi uradi kratku biografiju.
Pitala me je za razlog mog dolaska u Južnoafričku Republiku, i odmah se udarila po čelu kad sam rekla “world cup“. Rekla je: “Pa da, baš sam smješna.”, ali je malo nakrivila facu kad sam rekla da volim fudbal i nije to mogla da shvati. I meni je ulila crv sumnje kad je navela da joj nije jasno šta je to toliko značajno u posmatranju nekolicine znojnih muškaraca koji se tuku oko jedne lopte. Zaista, šta je to tako zanimljivo, izuzmemo li Henryja, Ronalda, Forlana i ostale ljepotane :-)
Nakon što prođoh pored strogih carinskih lica od kojih me redovno opali adrenalin kao da prenosim tonu droge, krenula sam da zaganjam neki prevoz, a onda sam naišla na onu ženu iz aviona kojoj sam konačno doznala i ime Mirelle, a i ona meni (čudile smo se kako ne razmjenismo te osnovne informacije već u avionu), a ona me s osmjehom pozva da se svakako nađemo i negdje, što se kod nas kaže, “izađemo”. Uzela sam njen broj telefona, a ja sam njoj otkinula prvu stranicu brošure hotela u kojem ću prespavati Svjetsko prvenstvo. Pitala me kako ću se sad prebaciti do hotela. Rekla sam da upravo tražim prevoz, a ona je raširila ruke i ponudila da me njen suprug “koji je već tu negdje” preveze. Nakon dvije sekunde lažne nedoumice objeruke sam prihvatila. Mislim, sama je ponudila.
Hotel je superiška. Malo, slatko utočište u prilično mirnom dijelu grada koji je vrvio od turista, navijača i, naravno, zaglušujućeg zvuka mog novog nadimka. Kako me putovanje “malo oborilo” (baš čudno za mene), poslije tuširanja sam čvrsto odlučila, a šta drugo, da se malo “ispružim”. Nije bilo ni pretjerano toplo kako se “obično” očekuje od Afrike. Zaspala sam i otkinula dobar dio dana i komadić noći, a probudio me hotelski telefon jer sam zamolila recepcionera da me probudi za dva sata.
Kako to kod nas biva, obavezan dio putne opreme svakog Balkanca je kuhalo za vodu, pa sam iskoristila taj običaj i posegnula za istim, kako bi sebi priredila moj najdraži Nescafe 3 u 1, kojim sam se opskrbila u sasvim pristojnim količinama.
S druge strane recepcioner na meni smješnom engleskom reče da li želim prihvatiti poziv. S druge strane je bila Mirelle koja me pitala jesam li se odmorila i da li sam spremna za “rumble in the jungle”.
Kako god skontam i jest mi najbolje sa domaćinima švrljati gradom, posebno pošto sam u Damirovoj email poruci saznala da se ovdje masovno krade, otima, i šta ja znam šta, a i da nije tako opet je bolje sa domaćinima. Dogovorimo se da za sat vremena ona dođe po mene kako ne bih zalutala, a onda se laganim korakom prebacim do balkona da dokrajčim svoj dragi Nescafe 3 u 1 i da se časkom Skype-nem sa Damirom.