Priča jedne Shaime (Hamza Hodžić)

Imam priču
Imam priču
Sjeo je u taksi i rekao vozaču mjesto gdje treba stići. Pitao ga je da li zna engleski na što mu je počeo nešto pričati na arapskom. Naravno, ništa ga nije razumio. Nakon dvadesetak minuta je stigao tamo, a toliko se vozio, ne što je bilo daleko već zbog neopisive gužve u gradu.

To mjesto je bilo nešto između sirotišta i bolnice. Sirotište nije bilo jer su dolazile i odrasle osobe koje su bile liječene, ali nije bila ni bolnica jer nisu imali medicinsku njegu i brigu. Liječili su ih najhrabriji i najspretniji. Ispred ga je čekao njegov prevodilac s kojim se je u prethodna tri mjeseca dobro upoznao. Ušao je unutra kao novinar Amerike, ali mislim da je imao propuste ipak zbog njegovog istočnjačkog imena.

Obilazio je razne bolesnike, djecu, odbačene žene i napuštene starce. Sjeo je kod jednog dječaka i pitao ga kako se zove.

“Ahmed”, rekao je.

Rekao je prevodiocu da kaže djetetu da mu nešto ispriča o svom životu. Maleni dječak je to tako veselo prihvatio da je se u tom trenutku osjetio kao najbjedniji licemjer. Dijete je možda mislilo da će mu on moći pomoći u životu, a duboko u njemu skrivena ambicija je bila da čuje potresnu priču za njegove članke. Pričao je kako svoje roditelje ni ne zna, da je ovdje od kad zna za sebe. Govorio je dobro o ovom mjestu, ipak mu ono pruža krov nad glavom i da jede bar jednom dnevno. Bilo je to grozno, dijete nije imalo više od devet godina, a već je tako razmišljalo. Al i u istom mahu je bilo grozno uobičajeno, svako dijete je ovdje imalo sličnu ili identičnu priču i svi su isto razmišljali.

Nakon što su nastavili hodati ugledao je jednu djevojku od koje se je zgrozio i okrenuo glavu. Vidio je da je primjetila njegov ponižavajući gest pa postiđen priđe da i s njom popriča.

“Shaima”, kaže da se tako zove.

“Ne morate me pitati kako se zovem, svakoga ovdje pitate to prvo pa rekoh da se ne mučite”, rekla je.

Bilo je to izuzetno zapažanje, a za to je bila potrebna inteligencija. Tada pomisli kako je šteta da ostane neškolovana. Trudio se je da je gleda u lice, ali mu je bilo teško. Trudio se je samo da joj ne bi i on pokazao da mu se gadi jer si sigurno nije sama to uradila. Djevojka nije imala ušiju i nosa, tačnije, bili su joj okrutno odsječeni. Reče prevoditelju da je upita želi li mu ispričati svoju priču. Ona potvrdno klimnu glavom, bez onog oduševljenja i nade u očima.

“Bila sam udata za jednog čovjeka po imenu Azam. Koliko god sam se trudila da budem poslušna žena, njemu to nije bilo dovoljno i svakim danom me je udarao i tjerao da još više radim. Nije mi bilo teško raditi, znala sam običaje svog naroda i znala sam i prije udaje da ću morati raditi. Svaki dan sam kuhala njemu ručak dok je bio na poslu, prala veš i sušila, čistila mu kuću i avliju, a on je uvijek dolazio ljut i nervozan s posla. Čak i onda kada nije imao očitog razloga da me ruži, našao bi neku zamjerku u mom ponašanju i raspoloženju. Smetalo mu je to što sam svaki dan umorna bez obzira koliko sam radila. I tada kad mu je nešto smetalo, počeo bi da me udara. Nekada je to bilo golim rukama, nekada kaišem, nekada drvećem, a najčešće čime stigne.

Jednog jutra kada je otišao na posao odlučila sam otići kod komšija i požaliti im se. Pa zar je moguće da su svi takvi? Ne, ima dobrih ljudi na ovom svijetu, govorila sam si. Nakon što sam pokucala na njihova vrata, komšija me je uveo u kuću i rekao da tu sjednem. Otišao je negdje, a nakon pola sata je ušao na vrata s mojim mužem koji je odmah počeo krvnički da me udara govoreći mi kako ovo nije ništa naspram onoga što me čeka. Odveo me je kući i nedugo nakon toga su došla njegova dva prijatelja. Odveli su me u auto i krenuli smo nekim brdovitim putem. Kasnije ću saznati da su me odveli na planinu iznad grada.

Izveli su me iz auta i odveli malo podalje. On je vadio lovački nož dok su me njih dvojica čvrsto držali. Bez ijedne riječi je krenuo da mi reže uši dok sam ja vrištala poput divlje zvijeri kada je kolju. Mislim da ga je to još više naljutilo pa krenu i da mi reže nos dok je moja krv padala po njemu. Vrištala sam od bola, a njih trojica su otišli do auta i odvezli se. Čudno je to, nisam znala ni gdje sam od bolova, ali sam bila sretna jer sam znala da se ne moram njemu vratiti. Nekako sam došla do grada gdje su me neki ljudi našli i odvezli do bolnice. Onda se više ne sjećam ničega do trenutka kada sam se ovdje probudila. Ubrzo sam shvatila gdje sam, ali sam bila zadovoljna. Nije bilo njega. Sada sam tu i upravo sam ti ispričala svoj priču.”

Nije htio da misli da ju sažaljeva, ali nije ni mogao sakriti svoje suze pred njom. Prvo ju je začudilo kako jedan muškarac može plakati, to kod njih nije bilo, ali je osjećao da je shvatila da to nije sažaljenje, već sama tuga. Istog trenutka je znao da će nazvati svog prijatelja u ambasadi da ga zamoli za uslugu da ovoj ženi, iako je još uvijek bila djevojka, nabave vizu za Ameriku. Rekao joj je da će učiniti sve da joj poboljšaju život i da ga sutra čeka na istom mjestu. Nakon što joj je to rekao, u jednoj rečenici je iskazala svo ogorčenje ovog naroda i njihovu izgubljenost za osjećaj nade. Djeca su bila naivna pa su je imala, ali ne i ljudi, ne i ona.

“Nemoj, ne želim da umislim kako će mi život biti bolji makar to umišljanje trajalo jednu noć.”

Zaboljela ga je tako jednostavno rečenica, njen tužni sjaj u očima. Samo joj je rekao da mu vjeruje. Otišao je do prijatelja i na njegovu beskrajnu sreću je imao razumijevanja i sredio je za par sati sve papire. Dan nakon otišao je po nju i rekao joj vijesti. Skočila je na njega poput malog dijeteta koje je poželilo svoju majku. Nije mogao da je smiri od njenog oduševljenja. U autu, na putu do ambasade, rekla mu je da nije vjerovala da će se ikada više vratiti. I sa laganim smješkom na licu da možda nije pogriješila kada je mislila da ima dobrih ljudi na svijetu.

Zbog njegovog prijatelja se već pročulo u Americi o priči jedne Shaime i stizale su mu pohvale za dobrodušnost. Mislio je u sebi kako bi to svaki dobri čovjek uradio da ju je gledao dok mu je ona pričala. Shaima je dobila pare od Američke vlade da uradi veliku plastičnu operaciju za što mu je trebalo dobrih sat vremena da je ubjedi da ju ne laže. Sutra putuju za Ameriku.

piše: Hamza Hodžić – Joker, Sarajevo

Sadržaj je objavljen u otvorenoj rubrici “Imam priču“, koja je otvorena nakon poziva svim posjetiocima portala da pošalju svoje autorske sadržaje koji će biti redovno objavljivani na portalu Sarajevo.co.ba.
Ako i vi želite ispričati svoju priču pošaljite nam je. Više saznajte OVDJE.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *