Prodaje se Olimpijada!

Prodajite zemlju, prodajite predmete, prodajite sve što neko hoće da kupi. Uz sve to postižite minorne cijene i profite. Nemojte bit’ gramzivi, učite od nenadjebivih aktuelnih i ovih što su u ostavci

piše: Nermin Čengić

Olimpijske ljepotice su danas posrnuli anđeli prepuni smeća, mina, i ostalog đubreta. Nadležne boli prst i nemaju baš ideje šta bi i kako bi sa tim blagom i mogućnostima koje se pružaju. Jeste, imaju oni što su kupili topove za vještački snijeg na Bjelašnici, al’ im uz to što ne mogu platit’ mašineriju, nit’ je iko poletan da da milione za tu investiciju, čime pade još jedna bruka na sve nas, fali i minusa jer topovi neće bez minusa ni snijeg praviti, a kod nas kad je minus obično ima i snijega. Al’ imamo mi topove k'o svaki svjetski centar koji drži do sebe, je l'… dok nam ih ne oduzmu.

Imamo i totalno srušenu bob-stazu na Trebeviću koja je preskupa za obnovu i u normalnim uslovima života i rada, čak i kada bi svi bili k'o jedan skupo je, a odavno nit’ smo k'o jedan, nit’ smo išta osim prikaza koje se ne mogu sjetiti jesu l’ pošle il’ su došle, je l’ volimo il’ ne volimo, da li smo za da ili smo za ne.

Imamo totalno rastureni Igman i razvaljene vampirske konstrukcije nečega što su bile skakaonice za ludake koji to vole raditi sa skijama na nogama. I to je skupo za obnovit’, a i, što vole reći ovi bezidejni likovi na aktuelnoj nam sceni, recesija je. K'o prije navedene nam bilo drugačije.

Ono u čemu ne oskudjevamo su svakako ogromne količine smeća gdje god kroči Bošnjak, Hrvat ili Srbin, inače konstitutivni narodi u našoj divnoj, miloj, lijepoj, gizdavoj, i u tome smo vjerovatno u vrhu po količini i nezaustavljivoj učestalosti namjere da plastiku i ostale nerazgradive gluposti odlažemo na mjesta gdje se to po svakoj logici ne smije raditi. Al’ to je već druga tema, istina vrlo bliska ovoj koja slijedi, al’ da ne širim.

Ovaj put ću o jednoj sjajnoj, vjerovatno i poslovno isplativoj mogućnosti, koja se ukazala ovih dana.

Prodaje se Olimpijada!

Ima ljudi koji znaju da je ovdje bila Olimpijada, neki znaju i šta je ta manifestacija značila za grad i državu (i onu i ovu), pojedini su čak i osjetili nevjerovatnu atmosferu “rajskog ludila” u tih nekoliko dana kada su oči svijeta s divljenjem gledale na nas. To je bila 1984. godina, prošlog vijeka. Bilo je… uh, što je bilo. Nije do nostalgije, nit’ je do prizivanja duhova prošlosti, a neću pominjati ni devedesete kad je isti taj svijet drugačijim povodom i drugačijim očima gledao u nas. Samo ću reći onu već antologijsku – “Sarajevo će biti”, i dodaću, “sve ostalo ćemo rasprodati”.

Ovo u šta smo se pretvorili, jer smo mi to dozvolili, upravo je ono što nismo htjeli, ali smo neminovno morali postati. Prodajemo se, i prodajemo sve budzašto. Prodajemo svoju istoriju, svoje znanje, čak i svoju glupost kad ko hoće da kupi, pa ne treba nikog zaprepastiti činjenica da se prodaje i jedan suvenir sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, održanih 1984. godine. Nek’ prodaje čovjek, ne bi, valjda, da mu ne treba. Vlasnik možete postati i Vi ako kontate da ima smisla i ako ne znate šta ćete sa dvije “milje larado”. Ima na eBay-u, ne morate daleko. Riječ je o baklji koja je prenosila olimpijski plamen sve do vrha Koševa, na koji ga tada mlađahna klizačica iz Slovenije Sanda Dubravčić pope u trku.

Ja neću učestvovat u toj aukciji, neću se nadmetat’ u trci kupo-prodaje uspomena. Ne, nije zbog patriotizma, to je izlizano, dosadno i nikom više interesantno, a i prerast'o sam baljenje za NAŠIM. Neću učestvovati jer imam ono što ima jako malo ljudi koji će to priznati. Imam žestoku uspomenu na tu 1984. godinu. Istina, ne sjećam se mnogih stvari iz svog djetinjstva, a tada bijah dijete je l’, međutim, sjećam se nestvarne svjetlosti, vedrine i totalno afirmativne atmosfere kakvu ne osjetih ni do tad, ali ni poslije u svom gradu. E, tu uspomenu, taj osjećaj, nit’ mogu kupit’, nit’ prodat’, a nit’ bi to radio.

Da budemo jasni, imam i ja tih suvenira, recimo onaj “pak” (pločica koju guraju hokejaši u cilju promjene rezultata na semaforu) što uleti u gledalište i pravo pred čiku pored mene, a ja valjda iskolačio oči i pit'o šta je to, a on mi rek'o “Ovo ti je Olimpijada!”, i dao mi tu pločicu nakon nekolikominutnog pokazivanja nasmijanim licima na tribinama Zetre. Al’ neću ni njega prodavat’. Baš mi fino zauzima prostor pored diplome sa “Titovih staza revolucije” i neizbježnih “heringe” i “ikara”, u vitrini.

A vi možete. Prodajite zemlju, prodajite predmete, prodajite sve što neko hoće da kupi. Uz sve to postižite minorne cijene i profite. Nemojte bit’ gramzivi, učite od nenadjebivih aktuelnih i ovih što su u ostavci. Nemojte ganjat’ najbolje kupce, nego iskoristite priliku i prije godišnjih odmora rasprodajte što se rasprodat’ da. A onda možete sve ispočetka, možda čak i na drugom kontinentu, gdje možete osnivati “asocijacije uspomena” koja Vam nikad neće nadoknaditi te uspomene ali će svjdočiti o tome kako ste nekom prepustili svoje bivše živote i zamjenili ih novima u kojima nema potrebe za osjećajem, niti očuvanjem, jer tamo gdje ste ili gdje ćete biti o tome se brine država od svega jedino siromašna valjanom i potvrđenom istorijom i tradicijom. Tamo gdje ste ili gdje ćete biti država gradi uspomene i uspostavlja nove vrijednosti koje će za stotinu godina biti prepoznate. Kao dobre ili loše? Ne znam, vidimo se za sto godina, kad ova današnjica postane istorija i dostigne neku cijenu.