Prođe mi jutro u obrezivanju

Šta reći o osjećaju koji te spuca kad se vratiš s radne akcije iznošenja smeća i zapahne te opojni miris zeljanice koja se još tišti u rerni

piše: Nermin Čengić

Hodnja Saraj'vom
Hodnja Saraj'vom
Prohladno oktobarsko jutro nije štedilo na zubatom suncu koje je dopuštalo i da se pogleda direktno u njega. Ko smije. Ko ne smije nije ga ni zaslužio. Već tokom ispijanja prve kafe se uočilo da je krajnje vrijeme uraditi nešto konkretno i korisno za sebe i svoj ćeif, pa se zumiralo lozu koja cijelo ljeto avliju čuvaše od pretjerane topline najveće zvijezde koju oko može vidjeti, za neupućene Sunce, i tako davaše ugođaj prividnog raja na Zemlji kakav se da mjeriti tek dženetskim baščama iz brošure o strahu od svega nepoznatog.

Nije bilo zbora, doručak od lokuma i bijele kafe je bio posljednja odstupnica radu nedjeljom, koju rečene brošure zabranjuju, a kao pobornik ismijavanja istih, baš sam se eto u nedjelju nakanio uzeti makaze u ruke i osloboditi metalnu konstrukciju težine preostalih grozdova, granja i lišća loze koja već ko zna koju godinu zaredom poklanja tzv. Sarajevsko grožđe. Slatko i zamamnog mirisa idealno je za spravljanje soka po specijalnom tetkinom receptu. Neki dan sam čuo da jedan na Sedreniku pravi vino od njega. Trebalo bi i to probat’ dok nije kakva nova fetva naišla koja bi opstruirala ćeif, a izazvala još jedan novi strah ionako isprepadanom živom biću ovdašnjem.

Ima te avlije beskonačno uzduž i beskonačno poprijeko, pa je negdje bila dovoljna stolica, negdje se moralo i na sto, a tamo ‘dje se uz strehu propuzalo desetak grozdova, moralo se i merdevine prislonit’, pa letvu po letvu uzbrdo. Cijela sesija je trajala više od sat, manje od dva sata, uz ugodan razgovor sa komšin'com koja je odavno doktorirala guzeljanje na prozoru u cilju aktuelnog praćenja dešavanja u mahali. Bašeskija je za nju mala maca. Ima ona u malom prstu i kad je ‘dje zakmečalo, i ko je kome šta rek'o i kako su čije šljive rodile, a cijelo ljeto mi prebacuje da je loza pogrešno usmjerena preko avlije, nego je, kaže, trebalo uz kuću pa da i na prozor izađe koji grozd. Budala, na prvu ozbiljno kont'o (isto da ne znam s kim imam posla) i čak razmatr'o njen plan, al’ se brzo klepilo po čelu i skontalo da je ipak bolje imat’ hlad, i da je akcija pružanja ruke uvis s avlijske stolice, koliko god bila mukotrpna, ipak zanimljivija nego da po prozoru skaču svrake i dolme se grožđicama. Jer dok se stigne popnet merdevinama do prozora ili ga otvorit iznutra (od onog kaktusa više ne možeš ni prozor otvorit’ kol'ko je izrast'o) svrake će cijeli trud odnijet’ uzalud, a kona će se radovat’ sa žaljenjem. E ne'š vala. Ko ti je kriv što si od svoje avlije dvije garaže napravila. Meni ne'š komandovat’.

Kad sam osakatio lozu i usput se, naravno, nažder'o grozdova k'o krava (il’ se kaže vo, ako sam već muškog roda), pristupio sam raščišćavanju terena skupivši sve liske i granje za sutrašnje odvoženje kabastog otpada. Dok sam iznosio kese (one crne zlokobne) rečenog materijala sreo sam komšincu, dvije kuće ispod mene, koja mi je u povjerenju saopštila da joj se sin razveo uz komentar: “I džaba ti sad ‘nol'ka svadba, ‘nol'ke pare bacismo, a ona, crkla dabogda, i njega i djecu ostavila i otišla u Dansku s n'ak'im preko kompjutera.”. Biće da se desila neka internetska romansa, nisam im'o srca da je ispitujem i pristajem joj dalje na muku. Dosta joj što je zijanila bruku para na svog smotu. Dodala je i ono neizbježno: “Eto bogati nemoj nikom pričat’.”. I održ'o sam obećanje.

Šta reći o osjećaju koji te spuca kad se vratiš s radne akcije iznošenja smeća i zapahne te opojni miris zeljanice koja se još tišti u rerni. Da vas ne patim, najbolje da odma’ metnem recept:

Zeljani'ca s blitvom
Zeljani'ca s blitvom
Možete po želji odabrat špinat, blitvu il’ paziju. Ako ćete jači (genuine) okus onda – špinat, ako želite mekan plišani okus onda – blitva, a ako biste probali nešto novo može i pazija. Pored zelja treba i 2 dece ulja, 25 deka pavlake, 25 deka mladog sira, četvoro jaja, so i jufka koju vam je lakše kupit’ gotovu, naravno ukoliko niste mlada za udaje koja tek dokazujete svoje sposobnosti mahanja oklagijom.

Zelje normalno očistite, operete i metnete u vodu da “baci ključ”. Od procijeđenog zelja pravite fil tako što dodate pavlaku, mladi sir, jaja, 1 decu ulja (može malo kukuruznog brašna ko voli), posolite i fino izmješate da se sve ‘nako kompaktno izljubi. Prostrete jufku, isječete je na traka po deset centi, pa po njoj poredate onaj izljubljeni fil i zarolate k'o roletnu. Tepsiju pomastite i ispunite rolnama jufke. Sad, volja vam uzduž il’ poprijek'o, volja vam gužvaru u smjeru kazaljke na zidu, a možete i zvrkove pravit’ ako vam se da. Ima i varijanta polagane pite al’ je previše jednostavna, a ja znam da vi volite komplikovano.

Pecite oko pola sata, a onda izvadite tepsiju pospite s malo vrelog masla i mlake vode i zapecite jos tri-čet'ri minute. Onda isključite rernu, izvadite tepsiju, poklopite je nečim da se pita istišti pa, u zavisnosti koju temperaturu hape volite, pristupite izvođenju obžderavanja.

Kad ste se napapali, odmorite malo, ispušite iz sebe sav gnjev koji vam je donijelo novo objedanje, pa nakon pola sata do 45 minuta pristupite akciji glancanja cipela za ugrad. Sunce će vam biti zahvalno ako ga počastite jednom šetnjom bilo da vam je do asfalta i kafe usred grada il’ vam se više da uzbrdo, uzplaninu, po kozijoj stazi.

Ja sam odabr'o gradsku varijantu, pa kroz mahale do Sebilja gdje ugledah pregršt turistički nastrojenih ljudskih bića koja su se radovala prizorima i bacala svoje novce na suvenire i majice s čet'ri slova DŽ.E.K.O. Ne zna turistička sila da mi od jučer imamo sedmerostruke evropske prvake u sjedećoj odbojci. A ne znate ni vi doduše, pa evo da se malo informišemo: Dževad Hamzić, Sabahudin Delalić, Asim Medić, Safet Alibašić, Adnan Manko, Ismet Godinjak, Mirzet Duran, Adnan Kešmer, Ejub Mehmedović, Ermin Jusufović, Nizam Čančar i Beniz Kadrić su reprezentativci Bosne i Hercegovine koji su 15. oktobra 2011. godine osvojili sedmu UZASTOPNU titulu evropskih prvaka. Eto, raširite dalje, nemojte za sebe čuvat’.

Bob marley - Iron Lion Zion
Kroz Sarače samo uz podršku amidže Marlija prešutio šanerima sve njihove ponude koje se ne odbijaju. Od Slatkog (ćošeta) do Katedrale se metiljaju uobičajene inventarske face Ferhadije. Do Vječne vatre sam, da mi se dalo nosit’ mog'o kupit čarapa za marku, a kod Tržnice je bio i onaj firaun što tuši instantne rezače kupusa na sitno. U parku kod Ekonomije se igra sudbonosna šahovska partija između penzionera sa primanjima do 200 KM i penzionera s primanjima od 200 do 400 KM. Kod Keke puna bašta, pa sam čuo i novi stari vic koji, iako je jako dobar, neću prenijet’ jer je, vjerovali ili ne, bezobrazniji čak i od mene. Odplaz'o sam se i do Vel'kog parka da ne bude da mi je Saraj'vo samo do Čeke. Tamo vidjeh dva tri para kako se ljube, i pregršt’ upijača sunca starije dobi. Dalje nisam iš'o jer mi svakako valja sutra svo jutro jasat’ uzduž do Otoke, i poprijeko do Velešića, pa, kontam, da i za sutra šta ostavim.

Ukoliko se za vida vrnete iz hodnje, smjestite se tamo odakle je najbolji pogled na Zalazak sunca. Volja vam kafu, sokić, lozu, pivu, vino… I ne skrećite pogled sa roskasto-crvenog sunčevog sleta. Ukoliko ste postupili prema preporukama, spominjaćete me.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *