Profesor Mihač

Bezbroj puta ponovljena priča o čudesnom profesoru Bori Mihačeviću jedna je od sarajevskih povijesnih konstanti, čak i onda kada se ljudi ne mogu složiti niti oko jedne stvari koja se dogodila, događa se ili će se tek dogoditi

Mihač (ilustracija: Božo Stefanović)
Mihač (ilustracija: Božo Stefanović)

Stanovao je u Titovoj ulici, iznad slastičarne Korzo, u garsonijeri koju bi, pričalo se, Ratko Radovanović mogao preći u dvokoraku. Uvijek elegantno odjeven, namirisan i obrijan doimao se kao kombinacija Alfreda Hitchcocka i onog Gustava iz crtanog filma. Predavao je povijest umjetnosti generacijama Sarajlija u Prvoj gimnaziji, sve do jeseni 1981. kada je umro, onako iznenada, bez vidljive bolesti i jasnog povoda, kako već umiru ljudi za koje kasnije ne možeš reći jesu li otišli pod zemlju ili su se samo odselili iz tvoga života. Sahrana je obavljena jednog oblačnog dana, na katoličkoj parceli groblja Bare. Sanduk je u zemlju spušten bez svećenika, uz ženski hor “Breze” koji je otpjevao Dizdarov Zapis o zemlji. Bilo je prisutno nekoliko tisuća ljudi, učenika različitih generacija, od kojih su neki izgledali starije od umrlog profesora.




Već sutra je u Oslobođenju bilješku o umrlom napisao Sergije Princip. Prepričao je nekoliko fora kojima je Mihač, profesor Boro Mihačević, osvajao učenike nekih davnih pedesetih godina. Tekst je bio šokantan, kao otkriće dugo zatajene izdaje. Naime, ono što je Mihač govorio prije trideset godina, a za što su tadašnji učenici vjerovali da je jedinstveno i spontano, bilo je identično onome čime je učenike osvajao do svoga posljednjega, predsmrtnog školskog sata.

Narednih dana, pa i mjeseci i godina o Mihaču bi svako malo svoja sjećanja pisali drugi sarajevski novinari, pisci, intelektualci i zgubidani, sve sami bivši đaci. No, nitko od njih nije čitao tuđe tekstove, tako da su se isti detalji i jednake priče, uz neznatne varijacije u vremenu i smislu, ponavljale do u beskraj. Ili se svakom Mihačevom učeniku činilo da je samo njegovo sjećanje autentično, a da je svako drugo samo loše fabriciran mit, cenzuriran snagom zaborava ili nedostatkom pričalačkog dara.

Kada je počeo rat Mihač je postao neka vrsta duhovne poputbine pri odlasku u svijet ili na ulazu u nova vremena koja je svatko u to vrijeme poredio s paklom. Jedan učenik s početka osamdesetih, imenom Zoran Radulović, je prije konačnog odlaska u Kanadu objavio u Zagrebu knjigu svojih pjesama pod pseudonimom Ludvig Ralson. Iako ju je i danas moguće naći u zagrebačkim knjižarama nitko nikada nije napisao nijedan prikaz Ralsonovih pjesama. Te nježne, opraštajuće i nostalgične tekstove, koji su bili vrlo pismeno napisani, nije imao tko pročitati. Ili je mjesto i vrijeme njihovog objavljivanja bilo pogrešno. No, to sada više i nije važno. Važno je da je u toj knjizi pjesma koja do u tančine opisuje Radulovićeva sjećanja na Mihača.




Otprilike u isto vrijeme Momo Kapor je u Beogradu objavio roman Poslednji let za Sarajevo. U tom priručniku intimne i kolektivne mržnje prema Gradu, pedesetak stranica posvećeno je Bori Mihačeviću. Sve drugo što je u knjizi Kapor napisao Sarajlijama je strano i mrsko, osim te priče o Mihaču. Ona je bliska i tačna jer govori o autentičnom osjećaju koji se, eto, na razlikuje od Principa, preko Radulovića i tisuća bivših učenika, pa sve do jednog Mome Kapora.

Ovom prilikom zaboravimo zašto je taj profesor bio važan i čime je zaslužio da ga se još uvijek sjećaju ljudi koji su danas raspršeni po svim dijelovima svijeta. Ono što sada valja zabilježiti i što se čini historijski relevantnim jeste činjenica da u svim vremenima, usred kataklizme, nesreće i raspada, podjele svijeta na zle i dobre, na vragove i anđele, na ubojice i preživjele, na one koji se svega sjećaju i druge koji bi najradije sve zaboravili, čak i u takvim, najgorim vremenima postoji ono nešto što svijet drži na okupu i što se u nekim ozbiljnim knjigama zove povijesnom konstantom. Bezbroj puta ponovljena priča o čudesnom profesoru Bori Mihačeviću jedna je od sarajevskih povijesnih konstanti, čak i onda kada se ljudi ne mogu složiti niti oko jedne stvari koja se dogodila, događa se ili će se tek dogoditi.

piše: Miljenko Jergović, 16. mart 1998. godine

3 Replies to “Profesor Mihač”

  1. Samo znam da me je jednom uhvatio kako sam se postidio zbog nečega. I više me nikada nije htio pitati da odgovoram da se ne bih slučajno postidio nego mi je samo upisivao peticu.Stari,dobri laf.

  2. Najdrazi i najpostovaniji! Nakon njegove smrti dogadjalo mi se,da hodajuci ulico odjednom,na tren,ugledam profesora Mihacevica,trznem se,skoro da se nasmijesim nakon prvog iznenadjenja…i onda shvatim da je to neki nepoznat covjek koji cak ni s ledja ne lici nesto narocito na njega.I onda bi me obuzimala duboka tuga…

  3. Pravi gentleman u pravom smislu te rijeci; nikada nije sebi dozvolio da njegov privatni zivot utice na njegov odnos sa ucenicima; objektivan I posten do kraja. ” Bori se za svoju jedinicu” “Haj’mo sad cutat’ slijedece pitanje…” Gospodin Miahcevic se izborio za svoje mjesto u dragim uspomenama mnogih ucenika Prve Gimnazije…Sjecam se kako je Krle naglas plakao na sahrani….

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *