Protestna nota

“Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.”

Bosna i Hercegovina u srcu
Bosna i Hercegovina u srcu
Draga moja domovino,

Odlučih da ti se obratim nakon toliko godina ćutanja, toliko riječi koje sam godinama skrivao u staru crvenu vreću bez dna. Čuvao sam ih ljubomorno, kao i prokletu crvenu vreću na jednom proplanku daleko od svih koji su je željeli uništiti. Bilo ih je i više nego dovoljno. A ja sam samo htio da sakrijem to zlato koje je godinama trpilo one moje svađice sa vremenom koje je uvijek išlo ispred mene ili pak iza mene. Nikad u liniji.

Pravo klupko najneobičnijih stvari godinama je skupljalo prašinu u dnu vreće bez dna. Prava mala kompozicija Stvari Koje Moraju Nestati.

Nelogičnost sam u svim oblicima pronalazio i uspješno skrivao u tu svoju malu tvrđavu, odjevenu u najljepše kraljevsko ruho. Nepravda je, također, bila čest gost moje tvrđave, uvijek prijatan i dobrodošao. Dolazili su i prolazili raznorazni čudaci, hipohondri i još neki, rijetki gosti. Volio sam ih sve podjednako, tako fino udaljene od odbrambenih zidina moga tijela. Volio sam ih onako kako su one voljele da ih se voli.

Sada kada su najzad probile bedeme moga tijela, zarobile moje vojnike i konačno krenule ka prijestolju, ostalo mi je samo da ti se iz očaja obratim prvi, a vjerovatno i posljednji put.

Samo ti imaš snagu da pronađeš taj lijek koji će ih uništiti kao što je onomad uništena Atlantida -brzo, učinkovito i bez dokaza.

Ne dopusti im da nastave izjedati tvoje organe, ubijati tvoje vojnike kao što su to radili prije.
Ne dopusti da kopljem unište srce tvoje, nastalo iz pupoljka najljepše od svih ruža, iscvjetale u vrtu Ljubavi.
Ne dopusti novcu da izvede svoju vrhunsku čaroliju pred uspavanim parovima očiju, ruku i nogu u Teatru Zablude.
Onemogući kvazi-akordima pravo na svakodnevni balet, u svakoj pori tvoga postojanja, u ulicama znanim i alejama nepoznatim.
Ne dopusti pištolju da puca.
Ne dopusti Nenormalnim da ovladaju Normalnim, kao sada.
Ne dopusti Zlu da se prikaže kao Dobro.

Pokupi to lišće koje ti već godinama ostarjelo leži na putu do ulaznih vrata tvoga doma. Kiša već odavno pada na tvoj novi džemper. Ne dopusti joj da ga uništi. Pa sjeti se koliko si se namučila da ga ispleteš. Koliko ljubavi si odvojila da bi ponosno mogla da ga obučeš.

E moja domovino, još si ti naivna u ovom okrutnom, poludjelom svijetu. Ali znaj da u jednom skromnom domu postoji neko ko te voli i takvu, naivnu i potlačenu, teško oboljelu. Neko ko će sagraditi mostove kada ih zlobnici poruše. Neko ko će uništiti ostarjelo lišće sa posječenih stabala, koje eto nije uspjelo da stane u onu prepunu crvenu vreću koja je sada na nekom odlagalištu smeća na periferiji.

Neko ko vjeruje u Dane Ponosa i Slave koje ćemo najzad jednom dovesti u našu malu kasabicu, koje ćemo zauvijek da zarobimo u srcima Normalnih.

Tvoj Haris

Decembar 2010

Sadržaj je objavljen u otvorenoj rubrici “Imam priču“, koja je otvorena nakon poziva svim posjetiocima portala da pošalju svoje autorske sadržaje koji će biti redovno objavljivani na portalu Sarajevo.co.ba.
Ako i vi želite ispričati svoju priču pošaljite nam je. Više saznajte OVDJE.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *