Prva džamijska roštiljijada u Sarajevu

goluboviSarajevo, 1. septembra 2009. godine

Zvoni mi telefon. Stara me zamoli da im donesem somune za iftar (večera poslije cjelodnevnog ramazanskog posta), pa ne budem lijen, već upravo poslušan i fin, za primjera sin.

Stanem u red, a ‘dje drugo nego u Patkama na čaršiji (Baščaršija) jer od “Mehinih somuna” nema boljih na dunjaluku (“pod Allahovim svodom” bi rek'o pjesnik “Novog primitivizma”). Ima ih i kod Ajše pod Bistrikom, Mahirovi na Kovačima isto nisu za bacit’, Memovićevi u Golobrdici imaju prolaznu ocjenu ako je žurba ali su kod Mehe Porićanina najbolji. Još kad te jaranica skonta u masi pa ti mahne da uletiš u avliju, dok “običan” svijet čeka, jes’ ti nezgodno al’ ona je zvala, nisi ti molio, je l’.

Malo se ispričamo, ona mi ubaci somune tek izvađene iz peći u papirnu kesu (plastična bi se istopila, a i ekološki sam osvješten, dok ceker il’ tepsiju baš ne nosim uvijek sa sobom) pa ja sretan i zadovoljan požurim kući da stignem dok se još puše (somuni). Mirišu oni meni, mame me, tjeraju me da žmirkam i smišljam način “kako da otkinem malo, a da se ne vidi”, kako se to radilo kad sam bio malac.

Ulazim u mahalu, okrečući somun da se ne vidi “na prvu” onaj dio ‘dje sam bark'o, kad odjednom osjetim – miris roštilja. Prvo kontam povuklo s čaršije ali kako bi to bilo prvi put u istoriji Sarajeva da je miris s čaršije doseg'o 500 metara vazdušne linije sam sebi kažem: “Gotov si. Puk'o si dibidus. Čuj roštilj za Ramazan u mahali.” Primaknem one somune nosu – mirišu k'o somuni, pomirišem zrak – miriše na ćevape. Ništa ne kontam. Puk'o sam garant jer ne pamtim da se kod nas kad roštiljalo uz Ramazan. Znalo se naručit’ ćevapa, sudžukica, pljeski od Haseta, Mrkve, Šahina, pa i Hodžića (poznate čevabdžije na Baščaršiji) al’ da se baš roštilja i to dok post još traje, pa onaj miris raspamećuje, e to se baš nije događalo. Ja se bar ne sjećam. Skontam, valjda je došlo takvo vrijeme kad nije neobično i da se okrene (jagnje) u po’ Ramazana. Odmah mi naletiše primisli na nenadmašne plakate posljednjih godina sa informacijama: “Bajram red bull vodka party” uz poziv “dočekajte Bajram”. Kad može to onda može i roštiljanje, pa nekad i ražanj.

Preko puta kuće mojih roditelja je džamija u kojoj stoluje novoosvješteni turbo-hodža. Prije rata poznati kriminalac, siledžija i piroman. U ratu lež'o na Koševu, “na Petom” (tu su ležali oni koji su se “vadili” iz vojske na ludilo, a bilo je i fakat cvrknutih). Poslije rata navodno doš'o tobe (doći tobe = doći pameti) pa se okren'o vjeri, izučio zanat pa, na žalost, dođe nama u mahalu iako i u svojoj ima džamiju, i još pet džamija prije ove u našoj al’ ga ni u jednoj neće. Ovdašnje džematlije (muslimanski vjernici sa područja koje pripada određenoj džamiji) su odavno digle ruke i okrenule se drugim džamijama nakon svojevremene navale “vehabija” koji su u to vrijeme do duboko u noć starogradskoj mahali remetili njen mir i tradiciju. (Među pomenutima je bio i moj školski drug koji me jednom prilikom, kad smo se sreli pred vratima, pozvao na te njihove seanse. Rekoh mu tad uz smijeh: “De, ba.”, a njemu ne bi nimalo pravo, čak se i k'o malo ljutnu iako ga se sjećam kao jednog od duhovitijih vragolana u osnovnoj). I taman kad oni odoše il’ ih otjeraše, ne znam, dođe ovaj. Ja ga ne bi primjećiv'o, nit’ bi mi bio interesantan, da on sam nije htio biti primjećen, interesantan i sasvim iritantan na razne načine. Svoj automobil je redovno parkirao ispred džamijskih vrata, zagradivši ne baš široku ulicu, tako da se samo “na kant” (poprećno) može proći. On je to znao ali se nikad nije sjetio da nešto izmjeni po pitanju te svoje navike, kao i navike pojačavanja ezana (poziv na molitvu) “do daske”, pa makar brujalo do nivoa nerazumljivosti iako je najmanje deset kuća od džamije udaljeno tek par metara. Po vlastitom priznanju je htio da se iz “njegove” džamije čuje u cijelom Sarajevu.

“Brzo si.”, reče stara kad me ugledala na avlijskim vratima.
Sjede ona i stari, haman sve im spremno za iftar, samo čekaju mene sa somunima i da “pukne” top na Jekovcu, označavajući kraj posta za taj dan i početak iftara. Al’ ja vidim da nešto nije kako bi trebalo bit’, ako ništa, fali atmosfera. Nije ono, standardno, da ih prekinem u po’ priče i slično. Tugaljivi su nešto i šute k'o zaliveni.
“Evo ih, još vrući.”, kažem ja, a stara preuze somune i istrese ih na sto. Nije čak prokomentarisala ni ono što je zafalilo na jednom somunu kako je imala običaj.
“Je l’ ovo neko roštilja?”, pitam ‘nako usput k'o kroz šalu, ne bi l’ poremetio stvarno neprijatnu tišinu.
“Mah”, reče stara i ponovo ušuti, a ja dodam (prsk'o bi da nisam),
“Ja kont'o vi, pa se mislim što mi ne rekoste da uzmem i gajbicu.”, a mama će:
“M'rš!”, pa pogleda preko avlijskog zida: “To ovi u džamiji.”
“Šta, ba u džamiji!?!?!?!?”, presječe me.
“Ima po’ sata kako su raspalili roštilj”, kaže stara.
“U džamiji!?!?!?”, prostruja kroz mene n'akav led.
“Pa eno, vidiš dim.”, i pokaže prstom, a tamo se ispod harema, mjesta gdje se u krugu džamije ukopavaju mrtvi, kod abdesthane, mjesta gdje se uzima abdest (peru ruke, noge i lice) prije klanjanja (muslimanska molitva), stvarno uzdiže dim i raspiruje po komšiluku.

Usljedi scena k'o iz filma – sručim se u stolicu k'o pokošen, haman izgubio moć govora. Stara prekri somune krpom da se ne hlade, stari šuti, zbunjen, ja oduzet’ u stolici. Zona sumraka. Potpuni poraz smisla.

Prene me auto koje ide niz ulicu što znači da će “džamijski roštiljdžija” morati pomjerit’ auto. Začuje se gotovo urlik roštiljdžije na vozača: “Šta si mi naš'o prolazit’ pet minuta pred iftar!?”

Iftariše stari i stara, pa zajedno popismo kafu tokom koje im najavih da ću pisat’ o ovoj roštiljijadi, a stari me pogleda i reče:
“Nemoj pisat’, nemoj mi ga tovarit’.”
Pitam ga zašto da ne pišem, je l’ se možda nečeg boji.
“Ma ne bojim se, bolan, nego prvo što ti neće povjerovat’, a drugo nemoj mi tovarit’ budalu.”, reče odmahujući rukom.

Nisam ga posluš'o, mor'o sam napisat’. Nek’ ostane zabilježena “PRVA DŽAMIJSKA ROŠTILJIJADA U SARAJEVU”, a moguće i, mada naviknut’ na svašta ne smijem tvrditi, “PRVA DŽAMIJSKA ROŠTILJIJADA U BOŠNJAKA”. A što se tovara tiče, nosimo ga odavno tako da neki, eventualni, novi neće pretjerano uticati na uvjerenje da živimo u, nikom normalnom, razumljivom vremenu i konačnom saznanju da je potpuno nestala osnovna kultura, vaspitanje, pristojnost, tradicija i lijepi običaji sarajevske mahale u kojoj se sad – ROŠTILJA PO DŽAMIJAMA!

Konačno mi postadeoše kristalno jasne i riječi preosvještenog prilagoditelja i čestitara Mustafe Cerića: “Ramazan Šerif Mubarek Olsun”, o čemu sam već pisao.
>> Mjesec Ramazana na našim prostorima > http://sarajevo.co.ba/mjesec-ramazana-na-nasim-prostorima/

Uopšte ne čitajući ili barem nesposobni razumjeti napisano, uvrijeđeni mi, jadnom i neupućenom, uzvratiše pojašnjavanjem šta je praznik, a šta blagdan, prosvijetljeno me proglašavajući “papkom koji bi muslimanima zabranio Ramazan”, tvrdeći da sam ateista (agnosticizam im nije poznata stavka), ma nema šta sve ne. A ja, šta god sam, pa nek’ se povrh doda još i nekoliko puta toga što misle da sam, nikad nisam, nit’ bi im'o obraza, između ostalog, raspalit’ roštilj u bogomolji.

Svaki put kad pomislim da ne može gore, neko/nešto me demantuje. Šta je sljedeće, ne želim ni pomisliti.

Prema vlastitom doživljaju: Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *