Puknuti najnormalnije pucaju

Razlog pucanja na kladionicu bio je promjena koeficijenta i umanjenje dobitka. Ovako radikalan potez u većini normalnog svijeta vjerovatno bi izazvao brojne reakcije

Da li samo puknuti pucaju?
Da li samo puknuti pucaju?
Dva su se događaja, u nekoliko dana, zbila u gradu glavnom, države naše. Bitna poveznica među njima i ne postoji, osim činjenice da je u oba korišteno vatreno oružje.

Prvi događaj poznat je baš svima, rafalno pucanje po zgradi američke ambasade, medijski nezaobilazno kako tog dana, tako i u svim narednim danima.

Drugi događaj više je lokalnog karaktera, u naselju Dobrinja zabilježena je rafalna pucnjava po kladionici. Iz medijske perspektive, vijest koja zaslužuje mjesto na stranicama crne hronike i to je sve.

Prvi događaj je, kako sve upućuje, planiran i organizovan napad koji ima vjersko-političku pozadinu, izvršen uz saučesništvo više osoba.

Drugi je neplanski, neorganizovan i izvršila ga je jedna osoba.

Pozadina drugog događaja može se smatrati realnom, ako uviđamo ludilo u kojem živimo, ili bizarna, za one koji vjeruju da živimo u normalnom okruženju, jer, kako je saopćeno, razlog pucanja na kladionicu bio je promjena koeficijenta i umanjenje dobitka. Ovako radikalan potez u većini normalnog svijeta vjerovatno bi izazvao brojne reakcije različitih javnosti.

Međutim, u našem društvu ovakav postupak nikoga nije začudio, pa niko nije niti pokušao analizirati njegove uzroke. Možda bi negdje drugo čovjek pravdu tražio preko institucija sudskih, pravnih, ovakvih, onakvih, ali kako je ovdje čovjek institucija sam po sebi, tako mu za pravdu niko i ništa i ne treba, osim, po svemu sudeći, oružja.

Razmišljanje ljudi je otprilike ovako: lik je jednostavno “puk'o” i nije mu se dalo tamo nešto s nekim raspravljati ili pravdu tražiti, mjesecima i godinama dugim, sudsko-pravnim putevima, pa je otišao kući, uzeo oružje i onako se, pošteno, ispucao.

Nije medijsku ili pažnju javnosti privuklo ni to što je lik u kući držao oružje, jer to je ovdje, off the record, pravilo, a ne izuzetak.

Da li je to pravilo posljedica sveopšteg nepovjerenja kako u ljude, tako i u institucije, pitanje je koje se nameće.

Niko se ne pita šta bi se desilo kada bi jednog dana, odjednom veći broj ljudi spontano “puk'o” i počeo pucati na sve i svašta, bez naročite pozadine, već iz nagomilanih frustracija.

Možda bi tada opet došli u centar svjetske pažnje kao jedinstven slučaj u kojem “puknuti pucaju” bez nekog naročitog povoda ili cilja.

Dakle, da li samo “puknuti” pucaju ili pucati mogu i oni “čitavi” onako opušteno, kako ovdje vole reći, “najnormalnije”?

piše: Dejan Mocnaj

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *