Zaista nisam znala šta da očekujem od Sarajeva. Nisam se osjećala ugodno prije dolaska jer sam znala jako malo o gradu, osim saznanja o opsadi početkom devedesetih, kojih se maglovito sjećam iz djetinjstva.
piše: Lauren Juliff, Engleska
Iz Zagreba sam stigla iscrpljena noćnim vozom bez spavaćih kola, s polomljenim prozorom iz kojeg nam je konstantno puhalo u kupeu. Tu su bile i dvije Bosanke koje su cijelu noć neprestano naglas pričale. Kad smo ušli u željezničku stanicu sve što sam željela je da pronađem hostel u kojem bih prespavala. Sjela sam u tramvaj. Kroz maglu nisam vidjela mnogo i nisam imala pojma da li idem u željenom pravcu, niti sam znala gdje treba da izađem. Nekako sam uspjela da pogodim. Sišla sam u srcu Starog Grada. Miris kafe, cigareta i kebaba me je obuzimao dok sam slušala ezan sa obližnje džamije. I pored nedostatka sna, bila sam zaprepaštena. Sarajevo se činilo kao da je s drugog svijeta i trenutno sam se zaljubila u taj grad. U narednih nekoliko dana, naučila sam koliko je važno Sarajevo; da je to mjesto koje je definisalo i oblikovalo našu historiju u dvadesetom stoljeću.
Toliko strašnih stvari koje smo prolazili proteklih stotinu godina, desile su se upravo ovdje, u Bosni i Hercegovini, ponajviše u Sarajevu. OD sloma carstava do razarajućih ratova, uzleta nacionalizma, komunizma, do njihovog pada. Nema značajnijeg događaja od onog kad su ispaljeni meci na sarajevskim ulicama 28. juna 1914. godine. Atentat na Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju je pokrenuo seriju događaja koji su kulminirali Prvim svjetskim ratom. U stvari, izdanak oba svjetska rata, Hladnog rata i njegov zaključak mogu se pronaći u hicima ispaljenim tog dana.
Ovih dana, Sarajevo nudi daleko više od metaka i bombardovanja. Toliko još stvari se može voljeti u ovom gradu. Sarajevo je bogato ranolikošću religija. U petominutnoj šetnji Starim Gradom proći ćete pored džamija, sinagoge, pravoslavnih i katoličkih crkava – mješavia koja vodi tituliranju Sarajeva – evropskim Jerusalemom. Sarajevska katedrala se često prikazuje simbolom ovog grada, rečeno mi je da su njeni tornjevi glavni simbol na zastavi Sarajeva.
Sarajevo također ima čudesnu kulturu ispijanja kafe. U neobaveznoj šetnji uskim uličicama prekrivenim kamenom u gradskom jezgru, pronaći ćete desetine malih kafanica gdje se servira jaka Bosanska kafa. Ovo je bio prvi put u mom životu da sam poželila popiti kafu. Zaželjela sam sjediti uz punu džezvu kafe, fildažnom, nekoliko kocki šećera i rahat-lokumom, pomješati sve to i doživjeti iskustvo koje mijenja život. Već ranije sam probala kafu kad sam bila u Mostaru prošle godine. Znala sam unaprijed da joj neću moći odoljeti. To je jedna od okusom najbogatijih i najjačih kafa na koje sam naišla u životu.
Osim zbog kafe, Sarajevo ne možete posjetiti, a da ne probate ćevape, koji se smatraju nacionalnim bosanskim jelom. Ćevapi se sastoje od janjećeg ili goveđeg mesa uvaljanog u začine, serviraju se u plitkim tanjirima sa velikom količinom isjeckanog svježeg luka. Mnogo je ukusnije od opisa, a ja sam se uglavnom hranila ćevapima dok sam bila u Sarajevu. jela sam ih čak i za doručak.
Međutim, nisam došla u Sarajevo samo da bih jela.
Sarajevo sada prolazi kroz mirno razdoblje, ali su podsjetnici na nasilnu prošlost svuda naokolo. Opsada Sarajeva tokom devedesetih je trajala gotovo četiri godine, odnoseći više od 12.000 ljudskih života. Zgrade išarane mecima se još mogu vidjeti, a rupe u asfaltu uzrokovane granatama su vidljive svugdje u gradu i danas su ispunjene crveom masom kao podsjetnici. Ovi betonski ožiljci se nazivaju Sarajevske ruže zbog cvjetnog oblika koji stvara granata kad eksplodira na betonu.
Baš kao što je nemoguće ne vidjeti rupe od metaka, zanimljiv je i broj groalja koje ovaj grad ima. Sa okolnih brda blješte bijeli oblici u daljini. To su hiljade nadgrobnih spomenika koji se presijavaju na sunčevom svjetlu danju i uličnom svjetlu noću.
Nadgrobni spomenici prikazuju datume iz ranih devedesetih, a mnoge žrtve su mojih godina. Zbilja, previše je grobalja za grad ove veličine.
Prolazeći pored jednog od grobalja na putu prema Žutoj tabiji, koračala sam u tišini gledajući te bijele kamene blokove, zaustavljajući se povremeno kako bi pročitala napise ili fotografisala. Poput mnogih grobalja, izgledalo je jednako prelijepo koliko i mračno; i poput mnogih grobalja u Sarajevu pozicionirano je na mjestu koje garantuje da oni koji su ubijeni neće nikada biti zaboravljeni. Kada sam stigla do Žute tabije, koja pruža pogled na cijeli grad, količina sarajevskih grobalja je postala još uočljivija.
Dok sam se stopalima klackala na samom rubu zidina Žute tabije, uživala sam u popodnevnom sunčanju i veličanstvenom pogledu, razmipljajući o vrijednosti življenja u ovom gradu nekoliko mjeseci. Voljela sam svo vrijeme provedeno u Sarajevu i da sam mogla ostala bih daleko duže.
Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je Sarajevo sada jedan od mojih najdražih pet gradova u Evropi, i da će vjerovatno ostati najupečatljivi grad na mom putovanju.