Ružno pače pliva Miljackom

"Životinjsko carstvo" rijeke MiljackeDokonom šetaču obalom Miljacke više ne privlače pažnju samo kovitlanje lopti i plastičnih boca. Rijeku su, ako se ovaj smeđi koloidni fluid još uvijek može tako nazvati, zaposjele – divlje patke!

Nakon što su vrane sletjele na grad i ostale u njemu da se šepure među degenerisanim golubovima, invazija s neba se nastavlja. Ali, ako je jasno zašto lovačke sačmarice ne tamane Hičkokove ptičurine po gradskim parkovima (jer su nejestive), zagonetka je zašto jestive plovke tako slobodno i masovno krstare sarajevskim priobaljem. Na sve strane kriza, štrajkovi, glad, a ovdje se šepure tone slasne sirovine za šerpe i tepsije.

Kako je moguće da, recimo, jedan penzioner sa tristo “kemovaâ” penzije, nakon pedesetogodišnjeg aktivnog lovačkog staža, ne izađe na balkon nebodera i ne saspe koju kilu sačme na bezbrižne ptice? Ako nema za pače od glave, eto mu patke iz trave. Pa, odgovoriće on, zato što se ljudi boje ptičije groznice. (Nije se dakle desilo čudo, nisu ljudi ovdje postali vegetarijanci, nije se pomirio divlji građanin sa divljom prirodom, nema tu nikakvog suživota, ni s pekingljanima ni s njihovim patkama. Strah je majka sveg znanja). Umjesto da ih se na kraju karijere nalovi za čitav život, neboderski lovac svaki dan s rukama u džepovima odlazi na obalu, broji ih i prebrojava ili dežura satima s kamenjem u rukama, da podmukle mačketine ne opustoše gnijezda s pačićima.

Za koju godinu djeci će biti potpuno nerazumljive priče iz čitanki, o zlim lovcima koji iz zasjede desetkuju jata divljih pataka, i o “sarki, ptici koja se nikad ne predaje”… (Priča u programu za peti razred devetogodišnjeg obrazovanja, u kojoj ranjena ptica bira da se uguši pod vodom, umjesto da izroni i postane plijen.)

Za koju godinu djeca će biti izdresirana da sve buduće odluke donose iz straha. (Iz straha od batina, iz straha od jedinica, iz straha od sniženog vladanja, iz straha od nastavnika, iz straha od podmuklog neprijatelja koji nikad ne miruje i koji samo čeka pogodan čas da napadne mučki, s leđa, da uništi i zatre…)

Proći će istu dresuru koju su prošli njihovi roditelji, i roditelji njihovih roditelja, siguran da svaka ptica svome jatu leti, i da je i najljepši labud među patkama samo ružno pače.

U vezi s tim, s patkama, školom i strahom, pjesmica je koja slijedi:

Rajski vrtići

Jeste l čuli, djeco
Vjerujte bez šale
Otvara se vrtić
Za vjernike male

(Ne mora ko neće
Nije program čvrst
Nek sjedi u ćošku
Neka cucla prst)

Različita djeca
Pazeći na slogu
Učiće poslušnost
Svako svome bogu

U vrtiću rajskom
Potuće do nogu
Molitvom i postom
Alkohol i drogu

Raduju se djeca
Nema kraja sreći
Što je manji vjernik
Bog se čini veći

(Ne mora ko neće
Nije teta stroga
vidjeće u ćošku
i on svoga boga)

piše: Nenad Veličković

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *