S tendencijom ka padu

Ljubav je kod nas prevaziđena “pojavaâ” koja preživljava jedino u sjećanju, a stvarnost, barem ova koju trošimo, ne poznaje ljubav kao bilo šta, a kamoli osnovni postulat i krucijalnu vrijednost

piše: Nermin Čengić

BerlinBerlin je evropska metropola kakvu većina nas poznaje sa razglednica, internet portala, vijesti i brošura jer se još uvijek, kažu, u tu Evropu ne ubrajamo nit\’ nam se, bez stajanja u predugom redu, da zakoračiti u nju. Između ostalih blagodeti Berlin ostatku svijeta nudi spas od njega samog šireći kulturu i spoznaju o istoj pa tako ima i Berlinale, filmski festival koji svake godine, ove po šezdeseti put, nudi slike lica i podneblja koje su ipak drugačije od glamuroznih oskarovskih, pa i kanovskih. Usput Berlin i nagrađuje za ostvarenja za koja relevantan žiri odredi da se izdvajaju iz gomile. Da sud tamošnjeg žirija vrijedi, makar zvučao i subjektivno (što svakako jesam) dokazao je i zlatni medvjedić koji je Jasmila Žbanić donijela prije dvije godine iz grada na obalama rijeke Spree, predstavljajući sjajan film “Grbavicaâ”. I svi smo odjednom prepoznali ovaj film kao svoj, instantno izvikujući parole o NAŠOJ Jasmili. Emitovane su specijalne emisije, navala intervjua… Osjećali smo nagli ponos nastao iznenađenjem da se još uvijek neko osvrće na “našu mukuâ”. I svima nam je bila bliska i draga, punili smo redove, minute pričama o Esmi, a “Kad prosvatu behariâ”, istinski lijepa pjesma, pjevana je na priredbama, obrađivana u različitim aranžmanima i žanrovima… I niko nije bio ravnodušan kao što je to, odjednom, skoro svako postao danas.

Film Jasmile Žbanić “Na putuâ” je na neviđeno razvikivan, njime se bavilo i staro, i mlado, i kunto, i panto, i hodža, i pop, i raznofobi, i zaštitnici nacionalnog interesa u vitalnosti, i fašisti, i… iako ga, napominjem niko nije ni pogledao. I ovaj film je otišao u Berlin i naišao na povoljne kritike svjetskih kulturnjaka, svi su bili potpuno sigurni u još jednog NAŠEG medvjeda. Ali ne htjede se potrefit, pa danas, nakon što Jasmila (dakle, ovaj put ONA, a ne MI) nije nagrađena na Berlinaleu nema euforije. Odjednom je nestala samouvjerenost u našu sposobnost da iz ničega napravimo nešto i da to prisvojimo k\'o da smo se svi skupa lomili oko kreacije. Odjednom se niko ne oglašava i dijeli naputke. Odjednom je to Jasmilino, a ne naše.

Prije dodjele medvjedića iščekivao se trenutak kada će nacija(?) još jednom reći POBJEDILI SMO! i ispunjavati svoje facebook statuse NAŠOM Jasmilom. Međutim, žiri je mislio drugačije i svoje nagrade dodijelio onima koji su ih više dojmili i to bi trebalo biti to. Ali to nije to što se tiče nas koliko god bi trebalo tako biti. Istina, i dalje traje interesovanje za film “Na putuâ” i premijeru ali je prilično splasnulo nakon što su ovdašnji mediji svoje izvještaje sa festivala počinjali rečenicom “Film Jasmile Žbanić nije osvojio niti jednu nagradu…â”, a sve ostale informacije su se gubile u “očajuâ” domaće medijske scene.

Već ranije sam obišao virtualne ćoškove (tako se najbrže dolazi do informacija, niste znali?) i naišao na grupe koje pozivaju na zabranu ovog filma u Bosni i Hercegovini zbog “vrijeđanja vehabijaâ”. Svega sam se nagledao pretražujući digitalnu stvarnost, poput prepoznavanja božije pravde jer se o muslimanima ne može kako hoće snimati, pričati, pisati. Naišao sam i na imbecile koji smatraju kako bog, koji sve vidi i revnosan kakav jeste kažnjava ko drukčije kaže, kleveće i laže, pa ako treba i nedodjeljivanjem medvjedića u glavnom gradu Njemačke. Pojaviše se i redovni “opet po Bošnjacimaâ” diskutanti koji vide svjetsku zavjeru islamofobijskog karaktera, gdje ništa što je muhamedanske vjere ne može proći dalje od avlije, a kamoli u Berlinu (iako je pobjedio film “Medâ” iz Turske, al\’ Semih Kaplanoglu i uopšte Turci nisu muslim enough pa se ne broji).

S druge strane je krenula i vatra između BiH i Hrvatske oko svojatanja Jasmilinog filma jer je u istom učestvovala bosanskohercegovačko – hrvatska kombinacija filmskih radnika. Vatra je trajala sve do ceremonije dodjele nagrada kad se, nakon što “Jasmila nije dobila nijednu nagradu”, izgubio interes za obračunom čiji je film – ‘rvaCki ili bosanskohercegovački. Ovo bosanskohercegovački se, naravno, iz nekog debilnog razloga obično smatra bošnjačkim jer ovdje ne žive Bosanci-i-Hercegovci nego Bošnjaci, Srbi i Hrvati, gdje je za Srbe majka Srbija, za Hrvate domovina Hrvatska, te Bošnjacima, u nedostatku mogućnosti pripajanja Turskoj, Jordanu, il’ čemu već, ostade Bosna i Hercegovima ili dio nje (još se ne zna sa sigurnošću hoće li i koliko BiH postojati nakon što se troglava banda dogovori da se dogovoriti ne mogu).

Čini mi se da skoro niko nije spomenuo stvarnu temu ili umjetničku vrijednost ovog filma. U pošasti uzajamnog glodanja je zanemarena činjenica da se ustvari radi o ljubavnoj priči. Ljubav je kod nas prevaziđena “pojavaâ” koja preživljava jedino u sjećanju, a stvarnost, barem ova koju trošimo, ne poznaje ljubav kao bilo šta, a kamoli osnovni postulat i krucijalnu vrijednost.

Sve se vrti i okreće oko jednog te istog, besmislenog, prozaičnog, gramzivog, bolesnog. Jedni se hvataju prevaziđene religije, drugi traže druge pravce, ideologije, razloge, a u svemu, činjenica je da mi ne volimo tačnije ne poznajemo ni same sebe. Čak ni jedna ljubavna priča, pa makar začinjena aktuelnim dilemama, ne može proći normalno, bez trzavica, prisvajanja, izobličavanja. Vrijednosti poput čovječnosti, izgubljene u sunovratu posljednjih dvadesetak balkanskih godina, zamjenjene su novim(?) kolektivnim, plemenskim posmatranjem sebe i okruženja. Nametanje razlika negiranjem jednakosti ljudskog bića razdire društvo. Jurimo rikvercom, a ne znamo ili nećemo ili nam je tek mrsko promjeniti pravac.

Imamo kulturu, pardon, imamo potencijal za kulturu ali smo nekulturni, s tendencijom ka daljem padu. Živimo u zemlji u kojoj neki od većih gradova nemaju niti obično kino, da ne kažem koju težu (opasniju) riječ poput – pozorište koje bez teškoća funkcioniše i obrazuje (pu pu pu); u zemlji u kojoj se, osim na daljinu, ne priča o podršci umjetnosti, dok je o mladim umjetnicima smješno i počinjati priču. Ako se kad nešto i podrži onda valja biti na pravoj strani, u pravoj raji, znati trgovati i redovno imati dodatnog sponzora koji će pomoći da se izbjegne obustavljanje projekta do nekih “boljih vremenaâ”. Država koja zanemaruje razvoj kulture nije zaslužila ni ono što su joj najuporniji entuzijasti do sada donijeli, a donijeli su brojne nagrade, priznanja i uvažavanje. Ali i nakon toga država ne prepoznaje ili ne želi da prepozna potrebu za podrškom takvoj vrsti diplomatije. Sve je redovno po nekakvom ključu, nacionalnom, stranačkom, rijetko stručnom. “Nadležniâ” su skoro redovno nesposobni za posao koji obavljaju jer jednostavno nisu iz tog faha pa, ako ništa drugo, nemaju osjećaja te ovu vrstu promocije države i kulture, makar i slučajno, a teško da je slučajno jer da hoće mogu vidjeti isto što svi drugi vide, nipodaštavaju i negiraju.

Rečenica – “Jasmila Žbanić nas je svojim novim filmom dostojno predstavila na Berlinaleu.â” – u ovom novom poretku vrijednosti je zamjenjena rečenicom – “Jasmila nije osvojila niti jednu nagradu na Berlinaleuâ”. Kažu da se o ukusima ne raspravlja. Pa dobro ali se o neukusu raspravljati mora i moramo stalno tražiti načine da popravimo same sebe i svoj upropašteni način ophođenja prema sebi i svima oko sebe. Moramo ponovo postati ljudi i druge nam nema inače nastavljamo tonuti, a davljenje bez (barem) koprcanja čovjeku ne bi trebalo biti normalno. Bespotrebno se pitati gdje je nestao ili gdje se sakrio čovjek sve dok crkavamo u uzajamnom strahu i jedni drugima jeb…. opet me baca.

Bosanskohercegovačka premijera filma “Na putuâ” Jasmile Žbanić je 25. februara 2010. godine, u sarajevskoj Olimpijskoj dvorani Zetra, nakon čega će početi i redovna distribucija u Bosni i Hercegovini i regionu. Pa, bujrum u kino na ljubavnu priču o Luni i Amaru. Nemojte tražiti piratske snimke. Ako već imate kino idite u kino dok ga nisu zatvorili i u vašem gradu.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *