Jedni, najmanje mladi (kako primjeti i žena na pijaci), skupljaju krhotine sebe, blokiraju grad, liju suze, bijesni pišu transparente, psuju političare
piše: Nermin Čengić
Petak 14. august, popodne, predveče
D: “E, vozdra, D. je. Haj’ javi koga god znaš da su se raja počela okupljati kod Vjetrenjače.”
Ja: “Što, je l’ to zabranjen festival?”
D: “De, ne zajebaji, ono s Amarom.”
Ja: “Dobro, javiću”
* * *
Z: “E, zdravo, Z. je. D. mi je javio da se nešto dešava, pa…”
Ja: “Znam, znam, javio je i meni. Vidimo se čim poobavještavam.”
I javim, obavjestim na sve strane, poznate i nepoznate. Ne znam koliko je to javljanje pomoglo skupu prijatelja i nesigurnih građana na Čengić vili, al’ eto javio sam.
* * *
P: “Dob’ veče”
Ja: “Dobro veče i tebi”
P: “Je l’ mogu zamoliti za nešto para unaprijed, večeras je koncert, pa da…”
Ja: “Možeš. Koliko?”
P: “Pa stotinjak maraka ako nije problem”
Ja: “Nije problem, navrati pa ću ti dati.”
P: “Super, dolazim.”
Ja: “A reci mi je l’ ti frka što se roka po gradu?”
P: “Mah”
Ja: “Šta mah, jest il’ nije?”
P: “Ma mene se to ne tiče. Ja idem na normalna mjesta”
Ja: “Pa dobro, eto ideš na taj koncert, a tamo zna bit’ svega.”
P: “Mah, neće valjda, čuva Bog.”
Ja: “Aha. Dobro. Haj’ dođi odmah po pare. Ja moram do Čvile na ovaj protest.”
P: “Joj, opet nešto protestuju?”
Ja: “Aha, i blokirali grad. Ne može se autom preko Čvile.”
P: “E, jebem im mater, sad našli!”
Ja: “Pa kad će ako neće sad, sutra je dženaza Amaru, a one još nisu uhvatili. Pa se buni raja.”
P: “Ma jebo ih… šta se imaju bunit’ kad se ništa ne može promjenit'”
Ja: “Pa i ne može kad Vas nema, kad idete na koncerte umjesto da tražite svoja prava, jel”
P: “Ma šta ću ja tražit, kome ću ja tražit’, ko mene sluša… daj mi da se provedem, da se zajebajem. Kad ću ako sad neću. Još trebam gubit’ vrijeme na n'ake proteste. Glupost. Nego, eto me odmah.”
Ja: “Pazi kuda ćeš, nemoj se zajebat’ pa na blokadu, je l'…”
P: “Okej”
Klik.
Došao je preko sporednih ulica u rekordnom vremenu, uzeo novac i razgulio na koncert gdje ga je čekalo par hiljada istomišljenika.
Subota, 14. august, jutro, podne
Prema onome kako je jutros izgledao, a bogme i mirisao reklo bi se da je pravo iz grada, sa partija ili nešto slično. Nisam pitao ni gdje je, osim koncerta, bio, ni kako je bilo. Čim smrdi na besanu noć jasno je.
***
Mama: “Ima l’ šta? Jesu l’ ih uhvatili?”
Ja: “Ma jok, još ih hvataju”
Mama: “Kaže mi žena na pijaci da je dole najmanje omladine.”
Ja: “Zar si očekivala drugačije? Pa festival je, partija se, pobogu.”
Mama: “…” (šuti i skreće pogled kakav čovjek ima kad je, neinformisan, izrekao nešto neprimjereno).
Jedni, najmanje mladi (kako primjeti i žena na pijaci), skupljaju krhotine sebe, blokiraju grad, liju suze, bijesni pišu transparente, psuju političare. Drugi, mladi ljudi, upravo oni kojih bi se najviše trebalo ticati ovo što rade prvi, u centralnom dijelu istog tog grada, dovoljno malog da apsurdom zvoni do neba, ciče i vrište uz zvuke sintetičke, sterilne sadašnjosti.
Dženaza Amaru Mistriću je u 14 sati, na Ravnim Bakijama. Sa Ravnih Bakija se vidi cijeli grad…